“Povjerenje u ljude se ne može vratiti ili će mi trebati još dugo. Muž me zove da mu se vratim, ja mu ne mogu vjerovati i neću. Poslije 26 godina nasilja i maltretiranja, sada je dosta”, priča nam svoju potresnu priču jedna od stanovnica Sigurne kuće Medica u Zenici.
Ona je nakon 26 godina konstantnog zlostavljanja otišla od svog muža. Nije bilo nimalo lako.
“Prevagnulo je to što više nisam mogla.. uvijek sam mislila da će prestati. Zadnji put me istukao i izbacio iz kuće i to je bila kap koja je prelila čašu. Nisam više mogla trpiti nasilje, udarce, vrijeđanje”, govori ova žena.
Ona se obratila Sigurnoj kući Medica Zenica za pomoć, zatim je prijavila nasilje policiji i jedna je od stanovnica ove kuće. Ipak, početak nije bio nimalo lagan. Kaže da je bila bezvoljna, bez nade u uspjeh, ali je i sumnjala da je donijela ispravnu odluku. Ovdje boravi dva mjeseca i već vidi napredak. Tražila je i mjere zabrane prilaska.
Dešavalo se i da zlostavljač pokušava na razne načine kontaktirati žrtve u ovoj kući, ali ovakve situacije se brzo rješavaju uz pomoć policije.
Ipak, zakon se drugačije primjenjuje od kantona do kantona.
Bitno je razgovarati o nasilju, ali i obrazovanje
Porodična savjetica Sigurne kuće Lejla Heremić kaže da nije isto biti žrtva u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine jer kantoni drugačije primjenjuju Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH.
“Praksa pokazuje da će žrtvama nasilja biti ponuđene različite mjere zaštite u zavisnosti od toga u kojem kantonu žive, negdje se Zakon dosljedno provodi, naročito kada je u pitanju izricanje i provođenje zaštitnih mjera, dok u nekim kantonima isto predstavlja poteškoću usljed nedostatka kapaciteta, neinformisanosti isl. Za neke žene će kao vid zaštite biti obezbijeđena Sigurna kuća, dok za drugu žrtvu nasilja u drugom kantonu isto neće biti ni ponuđeno”, objašnjava ona.
Zato je bitno donijeti regulative koje će osigurati jednak tretman za sve žrtve nasilja.
Ova Sigurna kuća omogućava ženama i da nauče razne zanate, poput krojenja, šivenja, tapaciranja ili frizerskog zanata, ali u isto vrijeme mogu i razgovarati o svom iskustvu u jednom sigurnom okruženju. I jako bitno – nema okrivljavanja od strane drugih zašto su tolike godine trpile nasilje ili zašto ga nisu prijavile.
“Zbrinjavanje u Sigurnoj kući ne podrazumijeva samo ‘krov nad glavom’ nego i niz drugih usluga koje pomažu žrtvama nasilja u njihovom oporavku od posljedica proživljavanja dugogodišnjeg nasilja (na fizičkom, psihološkom, ekonomskom, socijalnom planu) te integracije u društvo nakon izlaska iz Sigurne kuće”, rekla nam je Heremić.
Osjećam da nisam sama
Već dva mjeseca krov nad glavom, osjećaj pripadnosti, mjesta gdje može biti i sretna i tužna i razgovarati sa drugim ženama sličnog iskustva, dobila je i naša sagovornica.
Ono što ova Sigurna kuća nudi ovim ženama jeste i sakupljanje dokumenata za razvod te pravljenje ličnih dokumenata, sve po potrebi. Finansiraju se najvećim dijelom iz međunarodnih donacija, a nešto manje iz državnog fonda.
“Dobila sam neku nadu da i meni može biti bolje od onog gdje sam živjela. Upoznala sam i druge žene koje su se izborile za sebe. Sada osjećam da nisam sama”, priča nam ona.
Kaže da je još uvijek rano da razmišlja o daljnim planovima jer je tu kratko. Zakon kaže da korisnice ovdje mogu boraviti šest mjeseci, ali se prate potrebe svake žene zasebno.
“Važno je pratiti individualne potrebe žena, njihov oporavak od posljedica nasilja, ali i koliko je razvijena njihova socijalna mreža i koje resurse imaju nakon što izađu iz Sigurne kuće”, rekla je Heremić.
Objašnjava nam da se u nekim slučajevima procijeni da žena ili djeca jednostavno trebaju duži boravak da bi se oporavile te spremile za daljni život.
Svako rješenje je bolje od ostanka sa nasilnikom
A kako dalje? Nije lako tek tako početi novi život, posebno ako ste prethodni dio proveli sa pogrešnom osobom što uvijek ostavi strašne posljedice.
“Kada smo razgovarale sa klijenticama koje su odlučile prekinuti lanac nasilja i preuzeti život u svoje ruke, većina njih je rekla ‘Sada bar imam snagu, sada znam da mogu nešto sama za sebe postići, bar ne trpim nasilje’ i govorile su da mnogo lakše podnose teške životne okolnosti u kojima se nalaze nego zlostavljanje”, kaže Heremić .
Zanimljivo je i ohrabrujuće da su usluge ovog centra dostupni korisnicama i dugo nakon izlaska, jer im je potrebna sva moguća pomoć.
Neke od njih se odluče i vratiti svojim zlostavljačima, odnosno, bračnim partnerima. Tada se organizuje bračno savjetovanje.
“Svakako da put nakon što žrtva nasilja prijavi nasilje nije lagan i bezbolan za nju, ali svakako da je mnogo lakši od onog kada svakodnevno doživljavaju poniženja, uvrede, udarce. Za nasilje svako drugo rješenje od ostanka u nasilnoj zajednici je bolje, te smo stoga svi odgovorni da spriječimo da neko trpi nasilje, žrtve nasilja su dužne da sebe zaštite i da poduzmu mjere da njihova djece ne odrastaju u nasilju, a mi kao profesionalci i kao građani smo dužni da svaku sumnju na nasilje prijavimo nadležnim institucijama”, poručila je Heremić.
I naša sagovornica vjeruje u sebe i da će pronaći bolje sutra za sebe, jer to i zaslužuje.
Na njenu sreću, ne samo da ima podršku Sigurne kuće, već i podršku porodice i prijatelja. Drugi nisu te sreće.
Ukoliko vidite, čujete, znate za nasilje – prijavite ga. Dopustite policiji i sigurnim kućama da rade svoj posao. Ne dopustite da ove žene se osjećaju manje vrijednim jer ih neko ponižava, vrijeđa, udara.. samo jer su slabiji pol, jer su odgojene da šute i jer njihova okolina zatvara oči pred njima. Čitajte između redova tužne priče i prijavite svaki vid nasilja.
Priču o ženi kojoj je muž slomio zube nakon deset godina braka kako ne bi bila drugima lijepa i pomoći koju joj je pružila Sigurna kuća pri Organizaciji lokalne demokratije u Sarajevu čitajte ovdje.
Ines Sandžaktarević
Sutra čitajte: Priča žene iz Mostara koja je preselila u drugi grad sa djecom – zbog muža koji ju je godinama zlostavljao fizički i psihički, te na koji način je počela svoj novi dio života.