Piše: Aida HRNJIĆ
Zbog „dežavua“ kojeg proživljavamo ovih dana, mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju, a čija djeca pohađaju Edus, osjećam se toliko tjeskobno da je jedina slika koju vidim pred sobom kavez bez zraka.
Ponovno naša djeca neće krenuti u drugo polugodište ove školske godine u ranu intervenciju, vrtić ili gdje koja grupa djece spada. Iako je Skupština Kantona Sarajevo donijela zaključke da do 15.12.2017 godine budu riješene sve goruće stvari za nastavak programa kojeg pohađaju naša djeca i zadužila Vladu KS da ih sprovede, ništa konkretno se nije desilo. Sve kasni, većina toga se „kiselila“ po nečijim ladicama, još više je zakazao frankeštajn administrativni aparat i tako redom.
Sve se opet lomi na leđima naše djece i još jednom sistem nam pokazuje koliko je truhao i svrha samom sebi. Sa druge strane „najnormalnije“ se objavljuju vijesti kako će ta ista vlada finansirati modernizaciju tramvajskih stajališta u Kantonu sarajevo i za to je „hladno“ iz budžeta izdvojeno ni manje ni više nego 8 miliona KM!
U agoniji roditelja čije obrazovanje dijeteta „visi“ već mjesecima kao neprikladno, nedovoljno, u najjadnijim uslovima koji se mogu zamisliti, promišljam je li ovo satira, crni humor ili klasika. Pred oči mi izlazi poznati strip „Alan Ford“ pa premijera Kantona Sarajevo vidim kao No1 svijetski poznate TNT grupe, jer „okreće“ milione našeg, građanskog novca kako on hoće, ministra obrazovanja Kazazovića kao Debelog Šefa, jer je poznat po tome da je najslabija karika u vladi i ništa ne radi.
Njihovi pomoćnici, i ostala svita mi pred oči definitivno izlaze u liku Jeremije jer boluju od nepostojećih bolesti i spavaju čitave svoje mandate, a mi smo valjda Alan, Grunf, Sir Oliver, Bob Rok i tako redom. Pade mi na pamet i onaj papagaj sa kojim se No1 stalno svađao, a meni bio najomiljeniji lik dok sam kao dijete „gutala“ svaki naredni broj stripa i trošla i zadnju banku od užine da ga kupim na trafici. Ostao mi je u sjećanju kao neko super inteligentno biće i u svojoj tjeskobi pomislih kako bi bilo dobro da naš „presvijetli“ premijer Konaković ima jednog takvog. Da se posvađa sa njim u naše ime, da mu došapne koju pametnu, da ga probudi i protrese. Razmišljam, ili da ovaj nabavi takvog papagaja ili da ga mi idemo „protresati“, ja treće ne vidim!
Ljudi, našoj djeci su istekli ugovori koje su imali sa Zavodom Mjedenica sa krajem prošle kalendarske godine i trenutno su bez ikakvih. Kao kakvi kažnjenici, išli su u dvije smjene po tri sata, na treći sprat jedne Osnovne škole. Tamo nisu imali čistačicu, imali su samo jedan toalet, nisu imali ni da jedu! Mimo svu djecu! U ime zakona, osuđeni zatvorenici žive u humanijim uslovima i imaju veća prava.
Zna li No1 i njegov Debeli Šef te sve njihove Jeremije šta znaći riječ prioritet. Je li prioritet neko stajalište nad djetetom? Nije ovo bilo kakvo obrazovanje, ovo je borba za dijete. Sveopća borba za njihovo osposobljavanje koliko je to maksimalno moguće. Ovo je borba za njihov opstanak bukvalno i bez ikakvog prenesenog značenja. Šta nije onda jasno u prioritetu.
Možda „broj“ potencijalnih glasača u ovoj izbornoj nam godini. Ako se No1 rukovodi tom matematikom zaboravio je da je u nedostatku papagaja loše proračunao, jer taj mali broj od 200 porodica nije baš repa bez korijena. Imaju i oni svoje porodice, familiju, prijatelje. Ne valja mu matematika, i stvarno mu hitno treba jedan Klodovik između ostalog i da im kaže čiji je novac sa kojim oni raspolažu i pune svoje stranačke rupe bez dna. Možda misle kako bi mogli još jednom da iskoriste Alana da im on sve svojom dobroćudnošću završi, a onda će mu dati jedan dolar, odnosno u ovom slučaju ponovno neko privremeno riješenje za dijete ako uopće misle.
Nakon što je pomoćnica ministra Kazazovića, gđa Nihada Čolić nazvala nas roditelje da pita u stilu Jeremije „imate li vi kakvog dobrog pravnika da nam ovo sve uobliči“, (a znajući da je pravnika „preko mjere“ u Kantonu) mislim da im je ova opcija od jednog dolara u „riješenju“ obrazovnih problema da djecu sa poteškoćama u razvoju.
Od Alan Forda u mislima odšetah u Japan i sjetih se harakirija. Tačno je to jedini poriv kojeg sam imala kad je pomoćnica pitala za pravnika. Nakon pravljenja elaborata, njegove prezentacije u Skupštini KS, lobiranja, preživljavanja raznih uvreda i poniženja, nakon što smo im bukvalno sve mi roditelji uradili besplatno, volonterski, za svoju djecu, imaju obraza još i pravnika od nas tražiti. Oni će „onako“ primati plate i na „lijepe oči“ i još nas hladno ubjeđivati kako je tramvajsko stajalište bitnije od mog ili vašeg djeteta.