Ležeći na krevetiću u šatoru, 38-godišnji Nizamuddin nije se ni pomakao kada ga je prekrio oblak prašine. Zatvorio je oči pokušavajući se prisjetiti kakav je bio njegov dom.
Krajem februara izgubio je kuću u pohodu hinduske nacionalističke rulje u najgorem nasilju u indijskoj prijestolnici u posljednjim desetljećima, nemirima koji su potaknuti nizom govora mržnje lokalnih čelnika vladajuće stranke Bharatiya Janata, premijera Narendra Modija. Nizamuddin je završio u kampu za raseljene osobe Eidgah u kvartu Mustafabad u New Delhiju, tri milje od uništene kuće.
Osamnaestog marta Nizamuddinova supruga, Parveena, stajala je u redu ispred šatora za prikupljanje oskudnih količina pitke vode, dok se njihovo troje djece valjalo oko kampa s drugom djecom koja su izgubila svoje domove. Mnogi od njih su traumatizirani.
Između šatora, pod otvorenim nebom, mladi su igrali lopte. Nekoliko metara dalje Arshad i Ruban, osmogodišnjak i 13-godišnjak čija su imena promijenjena, sjedili su očajni.
Arshad je bio napet jer je njegov otac izašao iz logora na popodnevnu molitve protiv želje svog sina. “Moj otac ima dugu bradu”, rekao je osmogodišnjak, “a hindusi će znati da je musliman i pretući će ga.”
Rekao je da su, kad je njegova obitelj shvatila da neće preživjeti ili „imati šanse u borbi protiv hindusa“ pobjegli iz kuće u četvrti Shiv Vihar krajem februara. Isto se desilo i Rubanovoj porodici.
U jeku nasilja, Visoki sud u Delhiju tražio je od direktora Instituta za ljudsko ponašanje i srodne znanosti da osigura dovoljan broj kvalificiranih stručnjaka za pomoć žrtvama koje imaju posttraumatski stresni poremećaj.
Wasim Qamar, voditelj medicinskog kampa u Eidgahu koji je osnovala Udruga liječnika rekao je da, osim jedne sesije savjetovanja koja se nudi, oni nisu u mogućnosti pružiti psihologa ili kvalificiranog stručnjaka koji se redovito bavi mentalnim zdravljem pitanja unutar logora.
Ruban se suočava s traumom nakon što je izbliza vidio nasilje. “Noću smo bježali od kuće,” rekao je, “i svake noći, podsjetim se i uplašim se.” Arshad je također rekao da se bori sa svojim noćnim morama. “Vidim Hinduse kako nose kacige i naoružani mačevima trče za mojom porodicom da nas ubiju.”
U decembru 2019. godine Modijeva stranka Bharatiya Janata izmijenila je indijske zakone o državljanstvu, čime su nedokumentirani migranti gotovo svih religija – osim islama – iz susjednih zemalja poput Pakistana, Bangladeša i Afganistana dobili pravo na indijsko državljanstvo. Također se planira izvesti vježba koja prisiljava sve da dokažu svoju nacionalnost. Zajedno, zakoni bi mogli postati oruđe za ukidanje državljanstva milionima indijskih muslimana.
Od decembra je New Delhi postao bojno polje identiteta i ideologija. Stotine muslimana protestira protiv zakona o državljanstvu. Hinduistički nacionalistički građani i vođe organizirali su rulju koja je trčala Nizamuddinovom ulicom.
U međuvremenu, saučesništvo države u zločinima nad muslimanima, kao što je vidljivo i u nedavnom nasilju u Delhiju – tijekom kojeg više žrtava kaže da policija nije reagirala na njihove panične pozive ili su jednostavno okrenuli leđa – ohrabrilo je mafijaše na ulicama, dopušteno im je napadati muslimane s osjećajem nekažnjivosti.
Modijeva većinska vlada nije pokazala želju za donošenjem bilo kakvih strogih zakona protiv mafijaškog nasilja ili govora mržnje, čineći dodatno šteti ideji sekularne Indije.
Doista, otkad je Modi preuzeo vlast 2014., hinduistički nacionalizam u Indiji je u porastu. Izvještaj IndiaSpenda utvrdio je da su muslimani bili meta 52 posto napada povezanih s konzumiranjem govedine – uvreda jer hindusi krave smatraju svetim – od 2010. do 2017. godine; 97 posto tih napada dogodilo se nakon što je Modi preuzeo vlast, a 84 posto ubijenih su muslimani. Mnogi od ovih napada snimljeni su na videozapisima, sa vidljivim licima napadača ali sve prolazi nekažnjeno.
Komisija za manjine u Delhiju, statutarno tijelo, je u svom izvješću nasilje nazvala „jednostranim, dobro isplaniranim“. Najviše štete načinjeno je na trgovinama i kućama muslimana. Vijeće je također zaključilo da prognani neće “uskoro moći tamo početi živjeti.”
Nedavno nasilje na sjeveroistoku Delhija raselilo je stotine muslimanskih porodica iz naselja u kojima su generacijama živjeli. Ali to nije samo Delhi. U Indiji, zemlji sa hinduističkom većinom, više od 200 miliona muslimana je getoizirana zajednica, a nasilni incidenti u proteklim desetljećima dodatno su pojačali segregaciju.
Godine 2017. Raphael Susewind, predavač socijalne antropologije i razvoja na King’s College Londonu, proučavao je vjersku demografiju i segregaciju u 11 indijskih gradova i ustanovio da je segregacija s kojom se muslimani suočavaju u Delhiju treća po veličini među tim gradovima, tek nakon Ahmedabada i Hyderabada.
Harsh Mander, aktivist za građanska prava i kolumnistica, kaže da je usađivanje straha da bi se nametnula segregacija manjinskih zajednica glavni cilj nasilja. “Možda ste živjeli generacijama u mješovitim kolonijama, ali kada vas napadnu susjedi ili njihovi saučesnici, povjerenje i osjećaj sigurnosti su slomljeni”, kaže. “Dakle, prirodno je da ćete tražiti sigurnost kod ljudi istog identiteta.
To je 27. veljače, tijekom porodičnog okupljanja, Nizamuddin saznao iz paničnog telefonskog poziva da je mafija pljačkala njegov dom u kvartu Shiv Vihar u New Delhiju. Vozio je motocikl 250 kilometara – iz sela u Uttar Pradeshu – sa svojim mlađim bratom Jamaluddinom. Do večeri, kad su braća stigla do Delhija, na inače napuštenoj ulici naoružani mačevima i željeznim šipkama okupila se rulja od oko 50 ljudi.
Kad je rulja zatražila ime, stariji brat je lagao rekavši da je “Raju”, uobičajeno hinduističko ime. Ali mlađi brat je popustio i rekao istinu. Zatim, “tražili su da mi otkopčaju gaće”, prisjetio se Nizamuddin. Provjera da li su muškarci obrezani postala je zaštitni znak hinduističkih mafijaša koji žele identificirati muslimane prije nego što ih napadnu. Nizamuddin je odbio, ali bilo je prekasno.
Nakon neuspjelog pokušaja trčanja, rulja ih je srušila na zemlju, tukući ih dok obojica nisu pala u nesvijest i više nisu vrištali. “Zaustavili su se kad su mislili da smo umrli”, rekao je Nizamuddin. “I ja sam mislio da ću umrijeti.”
Nakon što je ležao bez svijesti dva sata, Nizamuddin se probudio na pustom putu. Nije mogao izdržati da pogleda svog krvavog mlađeg brata i potrčao je u pomoć. Do 19:00 sati primljen je u obližnju bolnicu kojom upravlja vlada. Na susjednoj jedinici intenzivne njege njegov je mlađi brat Jamaluddin izgubio bitku za život.
Nije mogao ni posljednji put vidjeti brata, niti prisustvovati njegovoj dženazi. “Osjećam se kao da umirem iznutra”, rekao je. Najmanje 52 druge osobe umrle su u nasilju koje je ubilo Jamaluddina. Većina su muslimani.
Ali Nizamuddin nije mogao dugo žaliti brata. Sada je nezaposlen i teško ozlijeđen, a svjetska javnozdravstvena kriza uzrokovana koronavirusom učinila je život njegove obitelji još nesigurnijim.
Prije pet dana, 24. marta, Modi je najavio nacionalni karantin zbog sve većeg broja slučajeva koronavirusa u Indiji. Sljedećeg jutra od porodica u kampu zatraženo je da odmah odu. Predstavnik odbora Delhi Waqf, vladinog tijela koje se brine za upravljanje svetinjama i džamijama, rekao je da ne mogu „zadržati toliko mnogo ljudi u tako malo prostora. Što ako bi jedan od njih bio testiran pozitivno na virus?“
Nizamuddin nije bio u mogućnosti; bez novca u ruci, bio je prisiljen vratiti se u svoju opljačkanu kuću. “Nasilno su nas izbacili iz logora zbog neke virusne bolesti”, rekao je telefonom. “Po povratku nismo se susreli oči u oči ni sa jednim od naših susjeda.”
Nije primio nikakvu novčanu pomoć kako bi ponovno započeo svoj života, osim vrećice riže i malo brašna.
Stav