Ako su kod rijetkih i postojale neke sumnje da sada već bivša Vlada Kantona Sarajevo, a pogotovo skupštinska “kvarna četvorka”, koja je stajala iza nje, ne posjeduje ni kvalitet ni integritet a naročito ne poštenje, one su raspršene neprijatnim i nepristojnim performansom, koji je većina bivših ministara, ali i zastupnika, izvela u skupštinskoj sali prilikom smjene vlasti.
Očit je bio pokušaj kupovine vremena kako bi se očajnički, još jednom, posljednji put, pokušalo utjecati na pojedine zastupnike, što pritiscima što fizičkim iscrpljivanjem, te izvesti javni performans za publiku pred televizijskim ekranima.
Blam Vlada
Javno blamiranje, koje su sebi dozvolili sada, srećom, već opozicioni zastupnici, te pokušaj da otvorenim lažima, zamjenama teza, ad hominem napadima, skretanjem s teme, patetikom i odvratnim emocionalnim ucjenama nekako odgode i što više zakompliciraju rekonstrukciju vlasti nezabilježeni su na ovim prostorima. Odavno nije viđeno nešto sramotnije od ponašanja zastupnika “kvarne četvorke”, čiji se nastupi ne mogu okarakterizirati nikako osim grotesknim. Količina degutantne samohvalisavosti, pokušaj da vrijeme svoje vladavine prikažu kao zlatno doba Sarajeva, demonizacija prošlih vlada u kojima su i sami učestvovali, usiljeno pljeskanje samima sebi, konstantno prozivanje i atakiranje na zastupnike koji su glasali za smjenu, otvoreno, gotovo kvislinško, hvalisanje podrškom vanjskih centara i ambasada, zapomaganje da su oni i njihova vlast nešto najbolje što se desilo Sarajevu od njegovog osnivanja te da je njihova smjena najgori politički zločin, prijeteći ton i otvoreno vođenje predizborne kampanje – sve to pokazuje koliko je ova, od početka manjinska, Vlada bila jedan monstruozni mutant, nastao na želji da se većini građana Sarajeva uskrati adekvatna politička reprezentacija.
Patetične recitacije odlazećih
U cijelom tom grotesknom performansu opet su briljirali “uobičajeni sumnjivci”, mada je bilo i još nekoliko novootkrivenih bisera. Elmedin Dino Konaković, kao neformalni šef “kvarne četvorke”, opet je bio u svojoj ulozi neostvarenog osvetnika, pa je iznova bulaznio o SDA, Bakiru Izetbegoviću, diplomi direktora OSA-e i tome slično. Ipak, Konakovića je bijes zbog gubitka većine i posljedične smjene toliko obuzeo da je poimenično napadao zastupnike iz DF-a, SBB-a i BOSS-a. Konaković je prvo prozvao Biseru Šahman i Bibiju Kerlu, poručujući im da će ih ukućani i najbliži osuditi zato što su oborili Vladu i dopustili “da tajkuni, koji ne plaćaju komunalije i vodu, večeras prave feštu”. Nakon toga Konaković se ostrvio na Fahrudina Pecikozu i Harisa Plehu, prijeteći im “papirima” te poručujući im da “više nemaju zaštitu institucija već stranaka”, da bi u drugom izlaganju, izjavom da on “neće raditi šta je zamislio”, priprijetio i Fahrudinu Radončiću.
U tom kontekstu intrigantan je i nastup Ismira Juske, koji je ispalio hvalospjev odlazećoj vlasti, mada ga to može, kako je rekao, “skupo koštati”, možda čak i “političke ili profesionalne karijere”, a za što je dobio veliki aplauz, pa čak i zagrljaje pripadnika odlazeće Vlade i manjinske koalicije. Imamo li to u najavi novi transfer iz SBB-a, kakav je bio slučaj s Jasnom Duraković i Damirom Arnautom? Ako već znamo da su iza odlazeće Vlade stajale neke ambasade, a da je Jusko dugo bio uposlenik upravo jedne od njih – svašta je moguće.
Što se tiče Jasne Duraković, koja je nedavno svojim iskakanjem iz SBB-a demonstrirala klasični fenomen “političkog papka”, nije nikakvo čudo da je ona nastupila tako što je svoj čin pokušala predstaviti kao visokomoralan, nešto “što je od nje narod tražio”. Uvjerena u vlastite obmane, pokušala je utjecati na svoje bivše kolege da i oni krenu putem takvog političkog papanluka te da “još jednom razmisle i prestanu biti ruka, već srcem i razumom odluče hoće li podržati kolege ili biti samo ruka”.
Zanimljivo je bilo i izlaganje Vildane Bešlije, koja, osim patetike što je obilježila izlaganje ama baš svih zastupnika “kvarne četvorke”, najveću vrlinu nenarodne Vlade u odlasku pronašla u tome što su je spomenuli pojedini strani zvaničnici. Kao da ima nešto čudno ili pohvalno u tome da se strani predstavnici hvale vlastitim klijentskim političkim projektima u drugim državama. No, to je politička kultura Naše stranke. Njena stranačka kolegica Neira Dizdarević također je pričala o “najboljoj i najtransparentnijoj Vladi ikada”, no njen sentiment razumljiv je ako se uzme u obzir da joj je rođena sestra dobila posao u KJKP “Rad” isti dan kada je Nadzorni odbor tog preduzeća za direktoricu imenovao Veru Arnautović, a koja je na prijedlog Naše stranke bila vršiteljica dužnosti direktorice ovog preduzeća.
Najpoznatija sarajevska pobjegulja Damir Nikšić prizivao je, po običaju, nekakvu ulicu i revolucije, a posebno je bilo simpatično kada je, kao samoproglašeni ponosni dezerter, krenuo nabadati o tome kako će možda buduća vlast bježati vani od gnjeva naroda i tome slično.
Segmedina Srna valjda je pomislila da još vodi Rat-Art pa je pravila izvještačene grimase i namigivala kameri, patetisala i davala izjave kao da je riječ o političkoj djevici a ne okorjeloj veteranki u grijanju skupštinskih klupa.
Vedran Jakupović, zastupnik Naroda i Pravde, imao je krajnje bizaran nastup. Je li to bila trema ili nešto drugo, nije baš najjasnije, ali Jakupović je i izgledao i zvučao kao da mu je neprijatno što očito pokušava kupiti vrijeme, pa je ponešto modar u licu, uz česta zastajkivanja i nejednak tempo govora, uz pomalo nerazumljive riječi, nepovezano ponavljao neke od teza svog političkog šefa.
Sarajevo je opet slobodno
Svi ovi, ali i ostali nastupi, bili su krajnje slični, te se očito radilo o unaprijed pripremljenom ali uzaludnom pokušaju odugovlačenja. To je svojim ponašanjem potvrdio i Konaković, koji je prije nego što će se pristupiti glasanju, na zahtjev predsjednika kluba zastupnika SDA Mahira Devića za desetominutnu odgodu, onako pun nade i jalijaške zlobe dobacio: “Nema ruku!” Kada se nakon pauze konačno pristupilo glasanju, i nakon što se pokazalo da je rezultat 18 ZA, a 15 PROTIV, opet su iz NiP-a tražili pojedinačno izjašnjavanje pod izgovorom da sumnjaju u rezultat.
Kakav pakosni sitni mentalitet! Kakav politički očaj! Zastupnici iz većinske, a sada vladajuće, koalicije, bili sasvim upravu što su odbili da se uvuku u ovakvu providnu igranku i besmislene rasprave, no ipak im treba čestitati na strpljivosti i izdržljivosti, jer sigurno nije bilo lahko slušati toliko količinu besprizorne hvalisave gluposti, koju su pokazali zastupnici “kvarne četvorke”.
Sve u svemu, nenarodne vlade, koju je ustoličila frankenštajn koalicija, više nema! Naravno, snage koje su utjecale da ovaj monstruozni eksperiment i opasni pilot-projekt zaživi još su tu te treba očekivati da će na sve načine pokušavati da sabotiraju novu većinu i novu Vladu. Hoće li to činiti pritiscima na zastupnike, kojekakvim političkim mahinacijama ili huškanjem ulice, ovisi o stepenu njihovog očaja, naročito nakon što budu poznati rezultati lokalnih izbora. Bilo kako bilo, daleko im kuća. Sarajevu ne trebaju.