“Treba bježati odavde”, “Jedva čekam 1. mart da i ja kažem zbogom Bosni”, “Uskoro u Njemačkoj, pa nek im njihova djeca rade za 500 KM”, “Odlazimo i nikada se ni ja, niti moja djeca, ne vraćamo u tamni vilajet”, “Pametni odlaze, budale ostaju”, “Ja ti odoh, majko, Bosnu brani ti”, i tako dalje, i tako dalje – sve su ovo komentari koji se mogu pročitati na internet-portalima ili društvenim mrežama na gotovo svaku vijest koja se tiče nekih dešavanja u našoj domovini.
Sami za sebe, oni su neprovjerene autentičnosti te nisu relevantni da bi mogli donijeti bilo kakvu konkretnu procjenu o stanju duha, pa stoga i stanju patriotizma među Bošnjacima danas, ponajviše jer su neki očito napisani iz malicioznih pobuda i od ko zna koga, no njihova raširenost i sveprisutnost govori da nije riječ o nekom beznačajnom fenomenu. Da uprostimo, od kvaliteta i opravdanosti ovakvih komentara daleko je više zabrinjavajući njihov kvantitet i sama činjenica da postoje.
RAZLOZI ZAŠTO SE ODLAZI
Da bismo uopće mogli i promišljati o ovom problemu, potrebno je napraviti jasnu distinkciju između fenomena iseljavanja iz stvarnih ekonomskih razloga i iseljavanja zbog osjećaja dubokog i dugotrajnog nezadovoljstva vlastitim položajem u društvu te individualnih procjena o budućnosti. Pisati ili pričati o ovoj temi hladne glave svojevrstan je hod po polemičkom minskom polju, gdje i najdobronamjernija osoba riskira da nagazi na neku od emocionalnih mina te bude optužena za nedostatak empatije prema sugrađanima i sunarodnjacima. Tim više jer su životne odluke kakve su odlazak ili ostanak u domovini u suštini subjektivne procjene pa se svi objektivni, a drugačiji sudovi o nečijem društvenom statusu i imovinskom stanju te opravdanosti čina iseljavanja a priori odbacuju.
Sve dobija još veći emocionalni naboj ako se ovo pitanje tretira u kontekstu patriotizma, tj. da li trajni odlazak iz jednog kolektiva predstavlja neki oblik dezerterstva iz društva u kojem se poniklo i domovine u kojoj se rođeno. Ipak, bilo bi krajnje konformistički, kukavički i intelektualno nepošteno ne primijetiti i ne napisati da, u kontekstu patriotizma, postoji ogromna razlika između odlaska onih koja zaista nemaju minimum uvjeta da pristojno žive od svog znanja i vještina i odlaska uspješnih, dobro situiranih, ali duboko nezadovoljnih osoba. Pogotovo ako se čin odlaska tretira i doživljava kao neka vrsta osvete “nepravednom društvu” i “nezahvalnoj domovini” pa se to zatim pokušava opravdati sebi i drugima nečim što se ne bi moglo okarakterizirati nikako drugačije osim kao individualna kampanja širenja očaja među onima koji su ostali i pljuvanja po domovini iz koje se otišlo.
Šta su razlozi za ovaj suštinski antipatriotski fenomen? Odakle potječe taj moralni relativizam? Da li je zaista tako široko rasprostranjen kako bi se moglo zaključiti čitajući internet-portale i društvene mreže? Je li u pitanju samo emocionalni ispusni ventil, privremeno očajanje ili duboko uvjerenje?
SEOBE KAO GLOBALNI TREND
Naravno, prvi problem u analizi ovog fenomena jeste taj što je danas teško, gotovo nemoguće, postići društveni konsenzus o tome ko je relevantan da kaže šta je nečiji minimum pristojnog života, ko je taj ko će postaviti društveno prihvatljivu granicu zadovoljstva jedne individue s vlastitim društvenim statusom, koji je to većinski prihvatljiv autoritet koji ima legitimitet da kvalificira nečiji čin odlaska kao opravdan ili pretjeran, te ko uopće ima pravo kazati šta je patriotski, a šta nije? No, upravo ovakve dileme, koje pokazuju suštinsku krizu autoriteta, i jesu jedan od razloga za pojave i antipatriotizma i napada na patriotizam kao društveno prihvatljivih fenomena.
Ova pojava nije tipična samo za Bosnu i Hercegovinu, u pitanju je globalni trend, svojevrstan zeitgeist, duh vremena. Riječ je o globalnoj promjeni društvene paradigme i sam je fenomen, baš kao i pitanje demografskog sloma mnogih društava, u svojoj suštini problem psihologije masa. Možemo svojim vlastitim očima na ulicama svojih vlastitih gradova promatrati ovaj globalni fenomen migracija, koji nije seoba naroda kao nekad već seoba individua. On se ne može objasniti pukom potrebom za fizičkim preživljavanjem, kao što je to bilo ranije, jer siromaštvo globalno nije nikad bilo na nižem nivou, a mobilni su ljudi uglavnom iz onih država u kojima se ne umire od gladi. Bolji život koji kroz emigraciju traže desetine miliona ljudi, uključujući tu i Bošnjake, nije tek pitanje traženja boljeg standarda već i demoralizacije društva iz kojeg se odlazi. To je u osnovi glasanje nogom, odbijanje da se bori za bolje sutra ondje gdje se rođeno i odraslo. Ne može se reći ni da je čak u pitanju racionalan izbor jer to bolje sutra, u većini slučajeva, ako i dovede do objektivno bolje materijalne situacije, ipak ne rezultira boljim društvenim statusom niti većim duševnim zadovoljstvom od onoga kakvo se imalo u domovini, a što se shvati tek kada prođe određeni broj godina.
Ovaj fenomen svoju snagu crpi prije svega iz globaliziranosti današnjeg društva u kojem je neminovno da slobodan protok roba prati i protok ljudi. Informatička revolucija, koja je zaslužna za današnju dominaciju društvenih mreža i pametnih telefona, koji su, za razliku od računara, dovoljno jednostavni i dovoljno mali da se mogu zaista masovno koristiti, dovela je do toga da su sva siromašna društva neprestano izložena propagandno-marketinškim sadržajima malog broja najbogatijih društava, onim sadržajima koji su ranije bili ograničeni državnim granicama. Ljudi danas konstantno gledaju i sanjaju da žive onako kako živi u osnovi vrlo mali broj osoba i zbog tog su sna spremni na najveće moguće žrtve. Činjenica da se po cijelom svijetu ljudi radije upuštaju u ilegalni prelazak pola planete, uz sve smrtonosne opasnosti koje se mogu naći na tom putu, umjesto što se pokušava stvoriti bolje društvo u vlastitoj državi, pokazuje da su porast konzumerizma, postmodernističkog individualizma, te mentalitet instant-gratifikacije danas dominantna filozofija života.
Ogromna većina mladih i radno sposobnih ljudi želi sve i to želi odmah. Oni znaju da su promjene u vlastitim društvima teške, opasne i dugotrajne, da ih u najboljem slučaju neće moći uživati oni već njihovi potomci, te se stoga odlučuju na odlazak. To jeste neka vrsta predaje i dezertiranja, nepatriotskog odbacivanja odgovornosti za društvo u kojem se rodilo i kolektiv u kojem se odraslo. Ma koliko nije politički korektno o tome govoriti, jasno je da je riječ i o krizi autoriteta, nestanku tradicionalnih vrijednosti i normi, slabljenju društvene kohezije, pojavi dekonstrukcije zajednice te ustoličenja filozofije i poretka u kojem individua misli da nikome osim sebi nije dužna osigurati bolje sutra.
MORALNI RELATIVIZAM KAO POSLJEDICA KOMUNIZMA
U Evropi je ovaj fenomen naročito uočljiv nakon 1989. godine. Nekako s padom komunizma, kao kolektivističke ideologije koja je percipirana kao posljednji ideološki protivnik neoliberalnog kapitalizma, dolazi i do slabljenja društvene kohezije i dekonstrukcije kolektiva, pogotovo u postkomunističkim društvima, kakvo je uostalom i bosanskohercegovačko i bošnjačko. Upravo su ta društva, u kojima su pola stoljeća represijom marginalizirani i dekonstruirani tradicionalni autoriteti, društvene norme i vrijednosti, a konstruirani novi, kakvi su odanost partiji, ideologiji i državi, postala posebno pogodno tlo za pojavu moralnog relativizma. Ne treba zaboraviti da je vrijeme kasnog komunizma ustvari bilo doba krajnjeg oportunizma i dubokog društvenog cinizma gdje je većina ljudi živjela u gotovo bipolarnoj i šizofrenoj atmosferi službenih istina i realne situacije, onoga što se govorilo javno i što se pričalo među četiri zida, oficijalne propagande društvene solidarnosti i stvarnog individualističkog i klanovskog djelovanja.
Takva situacija nije mogla poroditi ništa drugo osim duboki moralni relativizam koji je prvo bio instinkt preživljavanja, zatim mehanizam za snalaženje, da bi na kraju postao karakterna crta ne samo pojedinaca već i cijelog društva. Onog trenutka kada je došlo do sveopćeg kraha i bankrota komunističkih vrijednosti i ideologije kod većine ljudi jedino je preostao cinizam spram društvenih ideala i utisak suštinske lažnosti same ideje žrtvovanja pojedinca za kolektiv.
Bošnjačko društvo specifično je i po tome što je slom komunizma bio gotovo odmah praćen strašnom Agresijom i Genocidom. Takva vrsta kolektivne traume obično dovodi ne samo do homogenizacije već i do promjene društvene paradigme i nastanka novih vrijednosti, što se svakako i desilo u određenoj mjeri bošnjačkom društvu. Bošnjaci se jesu uspjeli mobilizirati kao kolektiv te odbraniti vlastito pravo na postojanje, a što je jedino bilo moguće uz ideale kakvi su patriotizam, stvarne spremnosti pojedinaca da se žrtvuju za kolektiv, ali i tretiranja takve nesebičnosti kao društveno poželjnog ideala i vrline. No, takva situacija ne samo da nije kapitalizirana kako bi se do kraja zacijenile mentalne i duševne rane koje je bošnjačkom društvu nanijelo pola stoljeća komunizma već je došlo do gotovo potpunog gubitka ovog moralnog kapitala. Razlozi su mnogostruki.
Prvi i osnovni jeste taj što Bošnjaci, za razliku od mnogih drugih nacija, nisu zaista ratovali niti za nezavisnost države, niti za nacionalnu slobodu, niti za neki novi društveni ili teritorijalni poredak. Bošnjaci su ratovali da prežive i da opstanu i to je ono što ih je mobiliziralo i okupilo, to je bilo ono što je davalo raison d’être i istrajnost njihovoj borbi. Samim tim, Bošnjaci i njihove političke elite bile su spremne na mir u svakom trenutku, bilo kakav, čak i nepravedan mir koji bi osigurao minimum uvjeta za biološki, kulturni i nacionalni opstanak. Mir, povratak normalnosti i obnova međunacionalnih odnosa bio je od početka ideal i Bošnjaka kao kolektiva i bošnjačkih elita.
Ova činjenica razlog je zašto se kod Bošnjaka nije razvio (niti se ikad pokušao potaknuti) agresivniji oblik patriotizma, onaj koji bi homogenizirao i mobilizirao bošnjačko društvo za neke više ideale kakvi su vlastita država ili državno uređenje po bošnjačkoj mjeri i želji, a koji bi legitimizirali ideju (samo)žrtvovanja pojedinca radi ostvarivanja takvih ciljeva. Na sve to treba dodati da Agresija zaista i jeste završena kao nepravedni mir ili decenijsko primirje, gdje su de facto priznati rezultati zločina od međunarodne zajednice, gdje se mora dijeliti vlast s dojučerašnjim agresorima, gdje bošnjačke žrtve nisu dobile ovozemaljsku pravdu, gdje zločinci slobodno hodaju, gdje su amnestirani dezerteri, gdje se desila uobičajeno traumatična epizoda ekonomske tranzicije i divlje akumulacije kapitala.
Drugi i možda ponajvažniji razlog za gubitak patriotskog i moralnog kapitala odbrane od Agresije jeste svakako konstantna i nesmiljena subverzivna propaganda. Ona je bila očita i tokom rata, no naprosto je eksplodirala nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i ulaska ogromnih sredstava za štampane i elektronske “nezavisne medije”. Ovi su se mediji gotovo dvije decenija svojski trudili omalovažiti, kriminalizirati, demonizirati i podsmijehu izložiti sve i jednu tekovinu odbrane od Agresije te bilo kakav patriotski sentiment ubiti u povoju. Ne postoji ličnost, događaj niti institucija iz časnog perioda odbrane od Agresije koja nije u jednom trenutku problematizirana i omalovažena, a sve kako bi se omalovažio patriotizam. Osnovni moto bio je i ostao: Bošnjaci ne mogu, ne znaju, neće.
Kada su ovi mediji obavili svoj zadatak, tako su povučena i sredstva kojim su se finansirali pa su otišli na smetljište historije. No, ovu štafetu subverzije ponijeli su internet-mediji koji već nekoliko godina doslovno razvlače pamet bošnjačkom narodu, potičući ga na iseljavanje. Napada se kombinacijom udaraca, prvo ide lijevi direkt, kojim se šire očaj, negativizam i defetizam u vezi s vlastitom domovinom i društvom u kojem se živi, prenose se samo loše vijesti, prave se sulude usporedbe gdje Bosna i Hercegovina ispada najgora država na svijetu za život, insistira se na crnoj hronici i negativizmu u svakom smislu pri svakom povodu. Potpuno se ignoriraju pozitivne vijesti, bilo kakvi razvojni projekti problematiziraju se i kriminaliziraju, uspješni ljudi tretiraju se kao sumnjivci, poslodavci kao robovlasnici, biznismeni kao kriminalci.
Zatim slijedi desni kroše, gdje se izbacuju netačne i proizvoljne brojke o masovnom iseljavanju stanovništva, ponovo se prave usporedbe na štetu Bosne i Hercegovine s društvima koja nisu preživjela ratove i rušenja, druge zemlje predstavljaju se kao El Dorado, odlazak iz domovine promovira se ne samo kao visokomoralan već i kao životno spasonosan čin.
Da nije u pitanju nikakva paranoja ili teorija zavjere, te da veliki dio medija ne samo odlično zna šta radi već to radi sinhronizirano i organizirano, pokazuju dva zanimljiva detalja. Prvi je iznenadni prestanak medijskog negativizma dobrog dijela sarajevskih medija za vrijeme mandata bivše frankenštajn Vlade Kantona Sarajevo. Bilo je nemoguće ne primijetiti kako je u trajanju od gotovo jedne godinu neopravdani pozitivizam mijenjao raniji još manje opravdani negativizam ovih medija. Odjednom su projekti koji su za mandata ranijih vlasti bili ili ignorirani ili problematizirani dobili veliku pažnju i postali pozitivne vijesti, dok su političari na vlasti, od ranijih omraženih ili u najboljem slučaju bezličnih figura, dobili gotovo celebrity status, i to u takvoj mjeri da su poneki, zajedno sa supružnicama, dobili medijski tretman kakav britanski tabloidi pružaju kraljevskoj porodici.
Drugi se tiče gotovo komičnog nesklada u negativističkoj propagandi. Nariče se zbog teške ekonomske situacije, gdje se Bosna i Hercegovina predstavlja kao privredno mrtvo i krajnje siromašno društvo, dok se istovremeno ekološko osviješteno vrišti i protestira zbog “pretjerane” izgradnje novih poslovno-stambenih ili privrednih objekata. Kako je moguće da je Bosna i Hercegovina istovremeno i ekonomska mrtvaja u kojoj se ništa ne dešava i društvo koje prolazi kroz građevinski bum? Kako je moguće da smo istovremeno i beznadežno siromašni, afrički siromašni kako nam poručuju, a da patimo od problema ekonomski dinamičnih država, kakav je briga za okoliš koji je ugrožen gentrifikacijom, industrijalizacijom i privrednom eksploatacijom? Krajnje siromašna društva u deflaciji ne pate od takvih problema.
Još jedan bismo razlog mogli pronaći u zanimljivoj paraleli. Od završetka Agresije prošlo je 25 godina i dolazi do prirodne smjene generacije, a samim tim i određenih vrijednosti i svjetonazora. Prisjetimo se da je 1968. godine, 23 godine nakon Drugog svjetskog rata, čitav svijet potresla serija društvenih nemira i protesta, u kojima je uglavnom sudjelovala omladina, a koja se u osnovi bunila protiv poslijeratnog poretka koji je uspostavila generacija njihovih očevi. Sve se to dešavalo uprkos tome što je poslijeratna Evropa bila daleko prosperitetnije, civiliziranije, pravednije i sigurnije mjesto nego što je to bila prije Drugog svjetskog rata, kada je bila prepuna autokratskih diktatora i krajnje socijalno neosjetljivih država.
No, evropska omladina iz 1968. nije imalo iskustvo života u takvom svijetu, nije znala kako je živjeti u strahu od manijakalnih diktatora, nije mogla zamisliti umiranje od gladi niti je pamtila horor rata, ona je samo znala da je guši ustajalost dominantnog poretka u kojem ona živi te da je sputavaju vrijednosti društva koje su uspostavili njihovi roditelji, a koje joj je postalo strano.
Bošnjačko društvo možda baš proživljava ovakve trenutke jer današnje generacije ne pamte niti život pod komunističkom čizmom niti se sjećaju užasa Agresije i Genocida. Jedino što znaju jeste život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, te stoga ne cijene to što imaju niti mogu shvatiti žrtvu koja je podnijeta da bi se imalo ono što se njima čini malim i nedovoljnim.
Ove generacije uveliko se razlikuju od generacije svojih roditelja jer gotovo po pravilu odlično poznaju neki od stranih jezika, informatički su pismeni, prate globalne trendove u svemu, gotovo su zavisni od svojih mobilnih aparata, nezainteresirani za lokalnu politiku, naviknuti na ideju individualne mobilnosti, u dobroj mjeri neprilagođeni za kolektivnu akciju i zajedničko djelovanje te od malih nogu izloženi postmodernističkoj ideologiji individualizma kao i antipatriotskoj medijskoj propagandi. Za njih je i pojam domovine i patriotizma nešto sasvim drugo nego što je to bio za njihove roditelje.
ISELJAVANJE KAO KAPRIC
Sve je to dovelo do današnje situacije društvene demobilizacije, ali i demoralizacije dobrog dijela bošnjačkog društva. Glavni homogenizirajući katalizator potrošen je jer su Bošnjaci kao kolektiv opstali, vlada mir, kakav-takav, ali mir, a postoji i država. Osnovni je patriotski naboj potrošen, do normalizacije međunacionalnih odnosa kakvu je očekivala većina bošnjačkog društva nije došlo i nikad neće doći, medijska okupacija i subverzija traju već decenijama, a u nedostatku drugih ideala, suočena s teškom i dugom političkom borbom za prosto funkcioniranje države, većina ljudi sklona je demoralizaciji.
Otud i ta čudna normalizacija antipatriotizma i tretiranja vlastitog odlaska kao nekakvog čina osvete nekom nepravednom društvu, nekim volšebnim političarima, svima koji se percipiraju kao nezasluženo uspješniji, nezahvalnoj domovini. Uporedo s tim ide i duboka nostalgija, perverzna potreba da se, uprkos svom bijesu, i dalje ostane uključen u društvo iz kojeg se otišlo, pretjerano trošenje vremena na komentiranje dešavanja u državi iz koje se otišlo, potreba da se sebe i druge uvjeri kako je vlastiti odlazak pravi izbor, da i drugi trebaju to isto učiniti, da od države nema ništa, da je patriotizam utočište hulja i glupana te da je prema vlastitom potomstvu nepravedan onaj ko ostaje u Bosni i Hercegovini.
Taj fenomen neće brzo niti lahko nestati, trajat će sve dok se ne zaustave ili obrnu oni procesi koji ga generiraju. Iako je najočitiji i svakako najvažniji korak koji treba poduzeti da bi se zaustavio ovaj opasni trend stalno poboljšanje standarda života u Bosni i Hercegovini, on mora biti praćen i društvenom rehabilitacijom patriotizma u svakom smislu i na svakom polju, konstantnim radom s omladinom koja se mora odgajati i obrazovati u patriotskom duhu te sistematskim razbijanjem okova medijske okupacije. Jedino kombinacija ovih postupaka može garantirati uspješne i dugoročne rezultate.
Piše: Mustafa Drnišlić (stav.ba)