Piše: Pavle PAVLOVIĆ
E, baš mi ti Arapi, što su navalili na Skenderiju, i nisu neki Arapi. Jer, treba im prvo otkupiti cijeli sportsko kulturni centar, kojeg su Sarajlije podizale samodoprinosom. Potom ga srušiti, pa tek onda dizati kule nebu pod oblake i tako nam lijepo zakloniti one dosadne zelene padine Trebevića.
Ako su već Arapi, koji visoko profesionalno i menadžerski pokazuju našim primitivnim parajlijama kako se treba poslovati i kupovati što se ne izviju i zauzmu nam i ove preostale zelene površine i parkove. Od njih Sarajevo i nema nekog hajra. Jer, slabašna su to pluća grada koje smogali dolina zaguši u sekundi. Posebno u zimskom vaktu.
Mislio sam na te uvažene ulagatelje u bolju bh. budućnost i zamajce našeg nezaustavljivog razvoja i pri jednoj od posljednjih posjeta londonskom Hajd parku. Na kojima se više ne čudim onim hablešinama što misle da će svojom slobodnom pričom o svemu i svačemu upaliti nekoga u ovom digitalnom dobu.
Jer, koga je više briga što je engleska Kraljica, kada je bila mlada i nezrele nekrunisane glave, dizala ruku u znak pozdrav nekom fireru preko Lamanš kanala? Ili koga je briga što Trump glumi da je veći demokrata od Putina? Koga je briga što se sirijski Asad, kao, fol borio protiv onih fanatika pod crnim zastavama, a danas ganja neke nove protivničke bajrake? U Hajd parku se, zapravo, samo čudim londonskim vlastima. Onolika slobodna površina u epicentru grada, a na njoj stoljećima ništa ne grade?! Hej, koliko bi se tu moglo siti centara podići, pa podzemnih garaža, te stotine metara onih blještećih reklamnih zidova. Ima u cijelom gradu da dan bude i po noći… Pitam se šta je s njima? Stižu li im oni arapski lovari, ili samo pokriveni kokuzi hodaju po skverovima?
Zato kada poslije đemdo u Rajvosa hvalim na sav glas gradonačelnika i njegove službe. Od Velikog i Malog parka pa sve do Ilidže nema tih nepotrebnih zelenih površina. Samo oni koji ne shvataju kolika je vrijednost kvadratnog metra građevinskog zemljišta u tijesnoj Sarajevskoj dolini mogu se razbacivati green poljima na kojima ranije ni cvijeće ni klupe uspjevale nisu. Ali, zadržimo se na Velikom i Malom parku. Prvi je preko puta one bivše Sarajke. Staru robnu kuću zamjenilo je zdanje koje satralo svaku zelenu travku na tom prostoru. Merak je gledati onaj moćni spoj arhitekture koji dokazuje besmisao parkova. Kada bi se samo prešlo preko ulice mogao bi se taj građevinski armirani niz nastaviti sve do zidina Doma policije. Dobili bi sivo, umirujuće jezgro grada sa stotinama dućana svjetskih brendova.
Zbog bezbjednosti kupaca mogli bi izgraditi niz tunela koji bi spajali prostore bivšeg Velikog parka sa asflatnom pločom na drugoj strani najprometnije gradske džade. Prostor Malog parka je još atraktivniji. Ne bih tu gradio dućane, ali mogao bi tu nići biznis centar koji gleda tik u prozore zgrade Predsjedništva BiH. Zbog ekskluzivnosti lokacije cijena kvadratnog metra bila bi paprena i mogli bi je platiti jedino Bil Gejts ili oni kuvajtski šeici. Eh, kad bi ih mogli dovesti prošli bi bolje nego oni što se u susjednoj državi hvale projektom Beograd na vodi.
I kada ti nepotrebni parkovi postanu prošlost lakše će se disati. Oči odmarati po betonu i staklu, recimo, Marijin Dvora. Najvrijedniji sinovi naših naroda, bez narodnosti koje uvijek nešto komplikuju oko ključeva zastupljenosti u vlasti, mogli bi u pauzama plodonosnih sjednica bacati reklasirajuće poglede na sjaj mramora njihovih uspjeha. Stanovnici Mjesne zajednice Marijin Dvor su, kontam, baš srećnici. Kod njih je već ono što bi mogao i London sa Hajd parkom. Imaju dan i po noći. Razigrane reklame mamutskog displeja Sarajevo City Centra šaraju im po prozorima i očima.
Nema šanse da im bude dosadno, monotono. Onda tu je i uklanjanje straha od neposredne blizine uvijek prijetećih strmih i surih proplanaka Trebevića, što je stoljećima prijetio nekadašnjim potleušicama trenutnog epicentra cijele Bosne i Hercegovine. Nema više na horizontu visova i ćuka koji su metropoli donosili boje i nijanse divlje prirode. Jer, ovo je grad a ne neka planinska selendra. Nema više podsjećanja dragih nam vladara da su oni nekada sa strahom silazili sa tih uskih planinskih staza na tajanstveni, nepoznati svijet asflata i urbanog života. Što je prije njihovog dolaska bio i previše obilježen zelenom bojom. Stajao sam ljetos na krovu one lijepe građevine što se pribila uz nebodere, Momu i Uzeira i uživao u pogledu na prostor bivšeg parka djetinjstva.
Tako sam polagano, ali sigurno liječio traume koje nosim od te proklete zelene trave doma mog. Sjećam se svakog puta kada bi se matori nešto važno morali dogovoriti uvijek bi oštro naređivali – hajd u park! Lutao bi tada s drugovima iz djetinjstva po stazama i bogazama zelenih površina koje su nas vodile od one stare fabrike duvana, gdje je danas, sa srećom, onaj betonski kolos od trgovačkog centra do ograde Zemaljskog muzeja. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta. Samo zelenilo i zelenilo. Da nije ubrzano, još prije posljednjeg rata, došao ovaj zavodljivi beton sigurno je da bih danas ležao u nekoj psihijatrijskoj klinici objašnjavajući hećimima zbog čega su mi pukli živci.
Zato molim gospodu Arape, ostavite beton Skenderije na miru i ne dozvolite da nove generacije Sarajlija odrastaju sa traumama kojih sam se jedva otarasio. Uništite Veliki i Mali park još jedine rezervate zelenila i čišćeg zraka u užem središtu grada. Jer ni disati više ne znamo. Uništite i onaj Mejdan park preko Ćumurija ćuprije,kao što ste dohakali livadama i krošnjama Marijin Dvora.
Donesite nam beton boljeg života i civilizacijskog i privrednog napretka. Ukinite parkaše i njihove prutove što još bole po butinama djetinjstva zbog razigranog trčanja po busjenima trave. Spržimo zelenilo što potresa ove što s nama vladaju. Nije im lako kada se sjete odakle su šljegli. Sa green staza primitivizma, kojeg se ni na asfaltu oslobodili nisu. Vidite što su im natura i čisti zrak donijeli. Dragi naši Arapi podržite i onog mogućeg gradonačelnika , velikog betonologa Memića, što vodi odlučni u boj za sivi raj svoj. Jer, Ilidža je sada na redu i onda sve po spisku i u srijedu. Neće nama neki Baja iz zelenilom ugrožene Banja Luke mangupski nabacivati da je Sarajevo sve više u znaku njemu drage boje što ga na Teheran podsjeća.