Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Na radost napetih građana Sarajeva osmi mart je dobro prošao za gradonačelnika Abdulaha Skaku. Sada Šeher strahuje od šestog aprila.
…Ustvari, ne razumijem ta narodna uzbuđenja pred svaki javni nastup prvog čovjeka grada na mirišljavoj Miljacki. Nije lako stati pred mikrofone, pred kamere, pred oči svekolike javnosti i obuzdati emocije i jezik. Pogotovo kada te stranka, koja te prati, iznenada izvuče iz totalne anonimnosti i lansira pred svjetlost reflektora zato što nosiš i poznato prezime. U strahu, nezrelosti i osobnom saznanju da si upao u nešto što nadmašuje izazove i za mnogo veće ličnosti nego što si, prirodno je da se gafovi redaju. Sve drugo u takvoj situaciji je nadnaravno i u vatrenom početku snalaze se samo genijalci, kojih, na žalost ili sreću, nema na listama stranaka brojača krvnih zrnaca. Ili to mogu samo oni što su prešli sve stepenice životnog iskustva na putu ka tako visokoj i odgovornoj funkciji.
Znamo već, rekao je Skaka pred onom Gumom što gori da je antifašizam pobijeđen. To je u zanosu ponovio još nekoliko puta. Potom je isto tako nedavno repetirao i pogrešku da je nagradu počasnog građanina Sarajeva umjesto Stjepana Mesića dobio Stjepan Kljuić. Zato se nadam da, meni, simpatični Abdulaha Skaka, mirni mladi čovjek, toplih očiju, sada svakodnevno pred ogledalom trenira šta i kako izgovoriti za nadolazeći šesti april.
Jer, ovo neće biti još jedno puko podsjećanje na dan kada je Sarajevo oslobođeno i kada je antifašizam pobijedio, uprkos gradonačelnikovoj smušenoj tvrdnji da je pobijeđen. Biće to dan kada će se Trebević ponovo vratiti gradu koji je proteklih decenija tugovao pod njegovim proplancima i sjenama. Bistričku memli stranu Sarajeva ponovo će krasiti čuvena Trebevićka žičara. Treba Abdulahu Skaki skupiti hrabrosti pa izaći pred oduševljenu masu, koja jedva čeka da se u kabinama obnovljenog prometala na žicama odnjiše put Vidikovca. Da li će tada u strahu, vulkanskoj tremi koja se primjećuje pred svaki njegov nastup, a posebno sada nakon nesvjesnih ponovljanja grešaka, gospodin gradonačelnik, ne dao bog, izdeklamovati – svečano otvaramo Jahorinsku ili Igmansku žičaru?!
…I onda ne znam zašto mislim mi odlete na dragog Davorina Popovića Pimpeka. Pitam se šta bi bilo da je on birvaktile postao gradonačelnik? A imao je sve predispozicije za to. Lijepo se prisjetiti tih dana kada smo lobirali za našeg Pjevača.
Davorin Popović bio je u demokratskoj zori devedestih najpopularniji na našim prostorima. Zašto onda tu slavu i ne iskoristiti, kako je to učinio, recimo, Ronald Regan. Bio je drugorazredni holivudski glumac, a Pimpek pjevač broj jedan. Skontali smo da bi najbolje bilo da se kandiduje za gradonačelnika Sarajeva, jer tada je bio simbol tog grada.
I umjesto da smo to činili polako, promišljeno, željeli smo sve na brzaka. Žurili , podcjenjući značaj nacionalnih stranaka što su se budile i koje smo mi, uglavnom, gradska raja ismijavali. Bome, Pimpek se bio ufurao u novu ulogu. Čak je imao i tim savjetnika. Jedan od njih zakazivao je i specijalne sastanke. Kada sam pripremao prilog za politički magazin ondašnje TV Sarajevo, urednika Nedima Lončarevića, koji je danas u Parizu, Pjevačev spin doktor masirao je sa upustvima šta se smije, a šta ne pitati budućeg gradonačelnika.
Preko poznate raje u Skupštini grada sredio sam da tog i tog dana kabinet prvog čovjeka Rajvosa bude slobodan za snimanje, te da velika vrata za specijalne goste na ulazu u zgradu budu otvorena. U stilu iskusnog političara Pimpek je važno kročio kroz svečanu kapiju i lagano se uputio hodnicima Skupštine grada ka “svom budućem kabinetu”. Veliko iskustvo sa scenskih nastupa pomoglo mu je da odlično odigra ulogu gradonačelnika. Bio je, što bi se reklo, kao izmišljen za duboku fotelju i luksuzni ured. Razgovor smo vodili u tom maksuz prostoru i Pjevač je odgovarao bolje nego većina tadašnjih političara. Imao je viziju, bio otvoren za saradnju, prijedloge. Obećavao je novi, bogatiji život u gradu koji je već stenjao pod rastućim nacionalizmom u okolnim republikama ondašnje Jugoslavije.
Na kraju smo TV kameru postavili na veliki balkon, ili prozor (ne sjećam se više) što se nalazi iznad ulaza za VIP goste. Pogled se pružao prema parku, tada sa imenom Đure Đakovića, Miljacki i “Skenderiji”. Pitao sam Davorina što bi rekao kada bi se na ovom prostoru njemu u čast okupile hiljade oduševljenih građana?
– Poručio bih raji da je sve ovo Pajina zajebancija. Šta će meni funkcija? Lova mi ne treba, slava također. Zar da žurim svaki dan na sastanke.? Bolje mi je ovako polako, svaki dan s rajom.
Naravno, ovo sam izrezao, nije išlo u program,ali je ostalo sjećanje kako čovjek treba znati ocijeniti svoje mogućnosti. Abdulaha Skaku ljetos sam slučajno upoznao u sarajevskom lokalu, urbanog imena, “Čobanija“. Sjedio sam u veselom društvu sa Borom Kontićem, Izetom Kalkanom, Džemom Bisićem, Senadom Zaimovićem, kada je gazda Semir iznenada uzviknuo – eno gradonačelnikaI Koračao je Skenderijom u društvu neke dame, zamislite bez tjelohranitelja, lagano kao svaki Sarajlija. Neko je od nas viknuo – Skaka! Okrenuo se i mahnuo. Pozvali smo ga u društvo. Priključio se bez razmišljanja. Slikali smo se, grlili. Osjetilo se da je raja. Tu me je jedino podsjećao na Pimpeka.
Ali, nadam se da će vremenom uspjeti steći rutinu i da njegovi javni istupi više neće biti u znaku one riječi kojom je Pjevač označio moj davni TV prilog. Ipak, kapa se mora skinuti Skaki, jer ako već nemamo vode, imamo žičaru. To nijedan gradonačelnik prije njega nije uspio, iako su mnogi obećavali, posebno Ivo Komšić.
A, ono oko njegovih grešaka. Sve mi se više čini da Abdulah Skaka nije puno fulio kada je pod tremom ponovio da je antifašisam – pobijeđen!