Plansko i sistematsko silovanje Bošnjakinja

108

“Dragan Nikolić, zvani Jenki, izveo me dvaput. Predao me nekim vojnicima koji su bili maskirani. Na sebi su imali šarena odjela i kape na glavi. Samo su im se oči vidjele. Prvo izvođenje se desilo u maju, kada su me odveli stražari. Tamo me je silovao jedan vojnik”, prisjetila se za Oslobođenje žrtva ratnog silovanja.

Imala sam 15 godina

Na početku rata 1992. imala je 15 godina. Sa roditeljima, bratom i sestrom živjela je u porodičnoj kući u Vlasenici. Zarobljena je u maju te godine i odvedena u zloglasni logor Sušica, koji je bio pod Nikolićevom upravom. On je u Haškom tribunalu početkom 2005. osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u Sušici. Nakon što je 2013. izdržao dvije trećine kazne, pušten je na prijevremenu slobodu, a u Vlasenici je preminuo 2018.

“Drugi put su me odveli u jednu kuću u Sušici. Jedan je stajao pred vratima, a drugi me je silovao. Onda je ovaj rekao da će ući i onaj koji je bio ispred vrata. Ušao je. Nije me silovao, ali me tjerao da mu radim svašta. Ne mogu o tome pričati, potresem se odmah. Vratila sam se u logor”, priča naša sagovornica.

Bila je uplakana i isprepadana. Ne može naći pravu riječ da opiše kako se tada osjećala ni šta je osjećala. Osjetila je krv niz noge. Bila je preplašena. Imala je samo 15 godina. Žene su je pitale šta se dogodilo i ona im je ispričala. Izvodili su i druge žene. Nije im bilo bitno da li je starija ili je djevojčica.

“On tebi kaže da ti izađeš. Ne znaš ni gdje ideš. On je tebe izveo, radi šta hoće, a ti moraš raditi šta ti kaže. Ne mogu opisati kakav je to osjećaj kada se vratim. Sva drhtim, odjeću su mi potrgali, u bunilu sam. Ko to nije doživio, on ne može znati. O tome je teško pričati. Evo i sad se tresem, srce mi ne prestaje lupati. Ljuta sam kada se toga prisjetim”, priča nam dalje.

Za Nikolića kaže da je bio glavni. On je izdavao naređenja. Dolazili su ljudi iz Šekovića, sa bradama. Zarobljenima u Sušici govorili su: “Hajte, izađite. Idete raditi”. Oni izađu. Začuje se pucanj. Niko se ne vrati.

“Pobiju ih. Bili su ljudi oko mene. Gledala sam kako ih tuku. Baš do mene je bio jedan Fikret. Njega su najviše tukli dok sam ja bila u tom logoru. Tukli su ga kundacima, nogama… Čovjek je bio otečen od udaranja. Jednom sam mu dala malo vode koja mi je bila u flašici. Usta mu se osušila, pa da se malo osvježi. Dragan Nikolić je to vidio i udario me puškom preko leđa. Sjela sam u ćošak i nisam se više smjela pomjeriti”, prisjeća se s teškom mukom Nikolićeva žrtva.

Šta je sve preživjela i vidjela u logoru, teško je riječima opisati. U Sušici su bili muškarci, žene i djeca. Patili su. Spavali na betonu. Nisu im dali da izlaze u WC. Za potrebe nužde imali su kante. Prisiljeni su bili nuždu obavljati jedni pred drugima. Hrana koju su dobijali često je bila pokvarena. Sve su jeli kako bi preživjeli.

– Danas imam ginekološke posljedice. Traume od svega. Ostaje ti to u svijesti. I kada mi neko kaže da se to može prevazići… Ne možeš to izbaciti iz glave. Nosiš to dok si živ. Moja mladost je uništena. Školu nisam završila. To se ne može nadoknaditi, naglašava naša sagovornica.

Pojašnjava nam da je bila dva puta zarobljena. Prvi put je bilo na samom početku rata, kada je sa majkom, sestrom i bratom provela u Sušici desetak dana, nakon čega su ih odveli u šumu i pustili da idu prema Cerskoj. Tamo su bili smješteni u školu. Danima su gladovali. Hrane nije bilo. Kada joj se brat onesvijestio od gladi, odlučila je vratiti se kući po hranu. Susrela se sa ocem koji se za to vrijeme krio u šumama. Kada je ugledao kćerku, zaplakao je. Ispričala mu je zbog čega je došla, a on je zaklao ovcu kako bi oni imali šta jesti. Ponovo se zapucalo i neprijateljska vojska je zauzela čitavo selo. Oca su joj ubili pred očima, a nju su opet zarobili.

“Dovukli su nas u logor Sušicu. Upisuju nam imena i prezimena. Nađoše tamo na spisku da sam još jednom bila. Pitaju oni mene da ti nisi neki špijun, ti si već jednom bila. Kažem ja nisam špijun, bila sam u Cerskoj, pa sam otišla po hranu. Mati i brat mi umiru od gladi. Ušla sam u logor. Nemaš gdje šibicu staviti. Bio je pun. Sjela sam kraj prozora sa željeznim šipkama. Počela sam plakati. Došao je Nikolić i pitao me zašto plačem. Odgovorila sam da su mi ubili oca, a on mi kaže ubit ćemo mi vas sve. On je mene puškom svištijo preko leđa, dah sam izgubila”, govori nam.

U Sušici je drugi put provela 21 dan. Potom su ih autobusima povezli prema Kladnju. U selu Luke su počeli odvajati djevojke, žene i djevojčice. Jedna žena Zlatka je spasila.

– Kada su ovi rekli vi, žene, prođite, ona je mene prislonila uz sebe i provela me. Oni su mene htjeli da ostave. Moje vršnjakinje su ostale sa njima. Kasnije sam čula da su ih odveli do Pelemiša i natjerali da kupe sijeno. Silovali su ih i pobili. Kažu da su sve ubijene, priča nam.

Ona, kao i većina žrtava, nije zadovoljna ishodima sudskih procesa. Tvrdi da žrtve danas nisu zaštićene od države.

– Sve što sam dobila, dobila sam od moje dr. Branke (Antić Štauber) i Udruženja Snaga žene. Svaka čast svim uposlenicima ovog udruženja. Da nije njih, možda danas ne bih ni bila živa. Možda bih nešto sebi učinila. Kada mi je bilo najteže, obratila sam se njima i dobila psihološku, socijalnu pomoć i sve ostalo. Dr. Branka čini sve za nas silovane žene. Pomaže nam. Pom ogla mi je da dobijem plastenik i liječim se radeći u njemu. Smatram da je najveći problem to što nas priča o ratnim dešavanjima stalno vraća u prošlost i potresa. Svako malo dođu i traže izjavu. Prva kažem i javno ću reći da ako mi istražitelji dođu i traže izjavu, dat ću im je, ali mi više ne dolazite. Davala sam izjave, ali više ne znam ni kuda te izjave idu. Pustite me da živim ovo malo života što imam, moli naša sagovornica koju u životu održavaju njena djeca.

Dragan Nikolić bio je upravnik logora Sušica od juna do septembra 1992. U septembru 2003. pred Haškim tribunalom je priznao krivicu: “Časni suče, u potpunosti sam svjestan svih stvari za koje sam optužen. Priznao sam krivnju i preuzimam potpunu odgovornost za djela koja sam počinio. Osjećam sramotu”.

Tri pravomoćne presude

Priznajući krivicu, on se složio sa navodima optužnice po kojoj su u aprilu 1992. pripadnici JNA, odnosno Novosadskog korpusa, paravojne jedinice i lokalni Srbi zauzeli Vlasenicu.

Kroz ovaj logor prošlo je više od 8.000 bošnjačkih zarobljenika s područja istočne Bosne, a među njima je bio i čuveni košarkaš Edin Salaharević. Prema podacima MKCK-a, u tom logoru ubijeno je 1.617 logoraša.

I Sud BiH je za zločine u Sušici izrekao dvije pravomoćne presude: Predragu Bastahu 22 i Goranu Viškoviću 18 godina zatvora. Inače, u Sudu BiH su od januara 2005. do augusta ove godine izrečene 72 osuđujuće presude za djela sa elementima seksualne torture, 15 oslobađajućih i 13 je postupaka u toku.