Ako bismo političku analizu 2019. godine ograničili samo na bošnjačku političku scenu, praveći pritom komparaciju između početnih i završnih pozicija političkih stranaka koje artikuliraju dva politička pola i dvije osnovne ideološke pozicije kod Bošnjaka, SDA i SDP, možemo primjetiti dva potpuno različita trenda.
SDA, koja je bila u nezavidnoj situaciji početkom godine, pod konstantom medijskom paljbom, napadana sa svih strana, ne samo izvana nego i iznutra, i čija je marginalizacija proglašena kao glavni cilj udruženog političkog poduhvata gotovo svih drugih stranka, kraj godine dočekuje gotovo trijumfalno. Ne samo da je prebrodila većinu teških iskušenja, ne samo da se odbranila od svih napada nego je uspjela mudro razbiti napadačku koaliciju, učvrstiti svoje redove te priom ostvariti većinu svojih zacrtanih političkih cijljeva. Ono što je posebno bitno jeste da je SDA to uspjela ostvariti bez pravljenja štetnih i teško probavljivih kompromisa, ako već ne po pitanju koaliranja – što je nažalost neminovna posljedica izbornih rezultata, onda u kontekstu osnovnih političkih ideja i ideala. SDA kraj godine dočekuje ne samo kao neosporno najjača stranka u Bošnjaka već stranka koja pokreće ali i predvodi sve pozitivne trendove u Bosni i Hercegovini a prirom iz cijelog procesa izlazi i kao moralni pobjednik.
S druge strane, SDP, koji istini za volju nije bio u najboljem stanju ni početkom godine, ali čija je sarajevska centrala agresivno nastupala, kraj godine dočekuje u stanju potpunog bankrota. Političkog, ideološkog, idejnog, kadrovskog i finansijskog. Odluka trenutnog rukovodstva SDP-a da žrtvuje imidž, povjerenje glasača, izborne rezultate vlastitih kadrova van Sarajeva, jedinstvo stranke, pa čak i njenu budućnost radi ličnih interesa i fiks ideja sarajevske centrale te uloge treće violine u frankenštajn koaliciji koja je do neki dan vladala Sarajevom, pokazala se katastrofalnom. SDP je izgubio gotovo sve a nije dobio ništa. Od nekada najveće i jedine relevantne ljevičarske stranke spali su na mjesto treće ili četvrte stranke koja se bori za glasove lijevo nastrojenih glasača. Pritom su se svojevoljno odrekli bilo kakvih patrtiotskih tekovina pa čak i ideja prodržavne politike, otvoreno ih demonizirajući te prepuštajući ih strankama poput DF-a čime su se odrekli i glasova onih glasača koji doduše nisu ljevičari ali imaju “građanske” a ne nacionalne političke ukuse. Da bi sve bilo gore, zbog očite deintelektualizacije, u SDP-u više nisu sposobni niti ideološki artikulirati vlastite političke odluke niti sami politički kurs pa su postali tek obično prevozno sredstvo kojim će se Naša stranka što lakše dovesti na vlast.
Ove dvije sasvim različite političke sudbine možda ponajbolje potvrđuju da trenutno postoji ogromna razlika u političkim, intelektualnim, organizacionim kapacitetima između dviju stranaka koje su nekada bile glavni politički konkurenti. SDA je iz teške godine izašla s još jednom potvrđenim imidžom temeljne državotvorne bošnjačke stranke, dok se SDP gotovo survao u ambis političke irelevantnosti.
(Stav)