Izvještaj američkog časopisa Mother Jones izazvao je politički potres u Albaniji: on otkriva kako tvrtka Biniatta Trade koja zapravo postoji tek kao ime na poštanskom sandučiću, uplatila stotine hiljada dolara za kampanju koju je za Demokratsku partiju Albanije (PD) radila američka lobistička firma Nick Muzin Company, piše DW.
Američki časopis piše, da se iza ove fiktivne tvrtke zapravo krije novac koji je stigao iz Rusije. Stranka PD je potvrdila saradnju sa kompanijom Nick Muzin, ali naglašava da za promociju u SAD nije platila više od 25.000 dolara. Izvor preostalog novca koji je Nick Muzin Company navela da je dobila za svoj rad za PD ostao je nejasan do danas.
To je skandal sa eksplozivnom snagom, uglavnom zbog toga što se veže sa Rusijom, državom koju Albanci baš ne vide kao prijatelja. Demokratska partija se energično brani od optužbi, kaže da je to prljava kampanja političkih protivnika, Socijalističke partije (PS) Edija Rame.
Glavni tajnik albanskih socijalista Taulant Bala u razgovoru za DW odbacuje optužbe i poziva na pažljivu istragu:
„Ovo je pitanje nacionalne sigurnosti Albanije ako pred očima imamo staru želju Rusije proširiti svoj utjecaj. Albanija je jedina zemlja koja je dosad na to bila imuna.”
U međuvremenu, istragu vodi i nadležne albanske službe.
Stranačke manifestacije, ne samo Demokratske partije, niti u siromašnoj Albaniji nimalo ne zaostaju za onima na Zapadu. Ali, odakle im novac? U tome su stranke složne da to ostane tajna.
Stari problem u čitavoj regiji
Prašina koja se podigla tek je podsjetila na stari problem: kako se finansiraju i odakle dolazi novac glavnim politički strankama u Albaniji? Albanske stranke već godinama plaćaju ogromne iznose za lobiranje u inozemstvu. Tu su i troškovi za velebne manifestacije tokom izborne kampanje, a u siromašnoj zemlji poput Albanije nikome nije jasno odakle novac za tu rasipnost.
Direktor Instituta za političke studije Afrim Krasnići govori o klijentelističkom sustavu.
„Formalno, stranke objavljuju svoje troškove i prikupljena sredstva, ali bez detalja. Ali iznosi koji se ne prijavljuju Centralnoj izbornoj komisiji su mnogo puta veće.” I niko ne zna, odakle taj novac dolazi.
To se ne odnosi samo na Albaniju, kaže Johanna Deimel iz njemačkog Društva za jugoistočnu Europu:
„Problem tajnog i ilegalnog finansiranja stranaka, totalni nedostatak transparentnosti, nažalost, jedan je od ključnih problema u čitavoj regiji. Novac se ili neposredno plaća političarima i strankama ili se koriste drugi, indirektni kanali kao što je plaćanje naklonjenih medija i vjernih ključnih tvrtki.”
Ali, ta regionalna pošast tek u Albaniji doseže do neslućenih razina. Politolog Krasnići se bavio slučajem troje albanskih zastupnika koji su u medijima otvoreno priznali kako su pred posljednjim izborima strankama uplatili iznose u iznosu i do jednog miliona eura. Krasnići je utvrdio kako ti iznosi uopće nisu navedeni u stranačkim dokumentima predanim CIK-u. On je javno zatražio da državno odvjetništvo istraži ove slučajeve, ali tamo se smatra kako za to „nema potrebe.”
Da li su albanski političari igračka, ako ne stranih država, onda u rukama organiziranog kriminala? Takva sumnja se često čuje i u albanskim medijima. Poznato je da je posljednjih godina već nekoliko osoba došlo na političke dužnosti usprkos poznatoj kriminalnoj prošlosti. Tek pod pritiskom EU i albanske oporbe je 2015. je prihvaćen Zakon o dekriminalizaciji kojim se, između ostalog, određuje kako pravomoćno osuđene osobe ne mogu postati zastupnicima. To je čak i neke poznate političare konačno uklonilo sa političke pozornice.
“Albanska mafija” je poznata i u čitavoj Europi. Na ovaj način se upravo nameće zaključak da ako ne Rusi, da onda i organizirani kriminal kupuje politički utjecaj.
Na taj način, Europa je daleko…
Nedavno je i Klement Zguri, predsjednik albanskog CIK-a potvrdio kako tamošnje stranke doista često žele sakriti odakle im novac i koliko ga doista imaju. I on zahtjeva transparentnost, ali baš ovo najvažnije tijelo za nadzor je u osnovi nemoćno. Povjerenstvo nadzire tijelo sačinjeno od predstavnika političkih stranaka proporcionalno njihovim rezultatima. To znači i da praktično mogu blokirati sve odluke koje im neće biti po volji i zapravo je idealna pretpostavka da se sakrije izvor novca. Zato je u postojećim okolnostima, svaka borba za transparentnost albanskih stranaka potpuno uzaludna. Krasnići to naziva „prešutnim savezom svih stranaka kako se ne bi dozvolio uvid u ove često ilegalne poslove”.
Organizacija OESS zato od Tirane traži izmjenu zakona. U odgovoru na upit DW, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju potvrđuje kako ovi albanski zakoni o financiranju stranaka imaju velikih propusta, osobito kad je riječ o finansiranju stranaka. „Zakon ne jamči primjerenu transparentnost objavljivanja podataka o financiranju izborne kampanje, jer niti ne traži izvješće prije samih izbora.” Traži i reformu tamošnjeg Središnjeg izbornog povjerenstva koji bi trebao dobiti cjelovite informacije o svim sredstvima kojima raspolažu tamošnje političke stranke.
Ali veliko je pitanje, da li u Albaniji uopće ima političkih stranaka koje žele da im neko gleda u blagajnu.