“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati(…). Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”, bili su posljednji vapaji za pomoć novinara Nine Ćatića na amaterskom radiju u Srebrenici.
On je sljedeći dan, 11. jula 1995. godine, krenuo prema slobodnoj teritoriji sa svojim sugrađanima, ali nikada nije stigao do tamo.
Hajra i Junuz Ćatić su otišli u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, gdje su ih odvojili pripadnici vojske i MUP RS-a. Hajra je došla u Tuzlu, dok je Junuz pokupan 10 godina kasnije. Nino je otišao sa prijateljima, ali do danas nikada nije pronađen.
A čitav život je bio pred njim. Nino je rođen u Srebrenici 1969. godine, gdje je završio i srednju školu. Studirao je novinarstvo u Novom Sadu, te se 1992. godine vratio u rodni kraj kako bi sa svojom porodicom proveo Bajram. Tu će ostati do kraja svog, nažalost, kratkog života. U sred ratnih događanja, sve godine je izvještavao iz ovog mjesta. Uređivao je i “Srebrenički glas”, pisao poeziju napisao i nekoliko drama.
U slobodnu teritoriju Nino nikada nije došao, a njegove kosti sve do danas nisu pronađene.
Upozoravao je da će doći do genocida, ali ga niko nije slušao. Danas, ostaju nam samo te opomene hrabrog mladića koje je svoje riječi i život dao zajedno sa još 8.371 čovjekom u Srebrenici. Na nama je da opominjemo i ne zaboravimo!
(I.S.)
