Šta da radi moja generacija koja se pogubila u generaciji roditelja čija je mantra bila zasnovana na priči o društvenom dobru, vjerovatno ništa jer je zbunjena činjenicom da je upravo materijalno čemu je danas podređena i kompletna proizvodnja kojoj je osnovna svrha da trguje osnova svega.
Međutim, da je li je sve baš tako, za razliku od socijalizma kojeg pamte naši roditelji i kojeg često bez ikakvog osnova izdižu na prestolje mi živimo u vrijeme kapitalizma koji sam po sebi nije običan, nego vrlo promjenjiv i porozan.
Upravo ta poroznost kapitalizma nas dovodi u stalnu krizu vrijednosti koja direktno utiče na naše živote, porodicu pa čak i vjeru.
Moja generacija vidi da sve ide u krivom smjeru ali ne zna zašto, problem se često nazire tamo gdje on nije a osnovni problem naše krize vrijednosti jeste u znanju kojeg nemamo i informacijama koje čitamo.
Problem je u osnovi jednostavno detektovati, znanje nam ne donosi novac a informacije nam skreću pažnju s bitnih stvari za naš život. Tako dezinformisani i neupućeni mi počinjemo lutati u potrazi za poslom i platom od koje možemo živjeti. To je realnost s kojom se suočavamo svaki dan ali na žalost te realnosti više nema.
Zašto i kako pitat će se mnogi, a odgovor je ponovo jednostavan, naše poslove one plaćene i one koji to nosu preuzima tehnologija ili da stvari budu još strašnije, plate mnogima od nas u suštini uzimaju roboti. Znam da sve vuči kao uvod u novi dio Terminatora ali nije.
Taj Terminator o kojem pričamo koji je zadužen da poboljša naš život, da nam olakša svakodnevicu i pomogne u svakodnevnim situacijama ne radi svoj posao najbolje.
Ljudi u Bosni i Hercegovini su dokaz za to. Dok pričamo o robotima, digitalizaciji i nauci i dok „stručnjaci“ progovaraju o reformama i zauzimaju TV ekrane, građanke i građani BiH i dalje teško rade za mizerne plate od kojih hrane svoje porodice.
Teško je dati odgovor na pitanje zašto je to tako, još teže je naći rješenje ali dio odgovora leži u namjernom dezinformisanju običnog čovjeka u informaciji koja mu se plasira ali i informaciji koja ima svoju cijenu.
Onima koji upadnu u tu zamku dezinformacija se kao alternativa nudi znanje i to ono online znanje i univerziteti koji funkcinišu na principu mreža.
Međutim ni tu ne smijemo upasti u zamku koja je povezana s kovanicom „društvene mreže“ tim više što su ljudi uvijek gradili mreže po kojima su se kretali i umrežavali ali je digitalizacija donijela jednu novu opasnost a ona se zove zatrpavanje podacima.
Tada pojedinac opterećen realnim problemima, dezinformisan i neupućen a s glavom pretrpanom nebitnim informacijama luta i traži sebe u svijetu kojim teško može kormilariti.
Jedno je jasno, prividno dobro informisan i nedostatno plaćen pojedinac u modernom društvu jeste namjerno zaglupljena jedinka koja ne može da se fokusira na ono što je za nju ili njega bitno.
Danas čovjek mora uložiti ogroman fizički ali i intelektualni napor da razdvoji ono što je bitno za njega ili manje bitno za nju ili njega u zavisnosti od okolnosti u kojima se nalazi.
U čemu je dakle spas ?
Spas je zapravo u filteru i fokusu na ono bitno i realno, ono što donosi materijalnu dobit i ono što hrani i oblači porodicu kao najsvetiju ćeliju društva. Ako uspijemo okrenuti fokus na tu stranu mi smo spašeni.
Ipak, postavlja se pitanje i kako se oduprijeti kontroli, kako odoljeti onome što nam se nudi i kako zaobići prepreke i doči do onoga bitnog ?
Tu je važno prepoznati priču o slobodi koja nam se tako lako prodaje, bitno je razumjeti priču o emancipaciji i urbanosti. Sve te priče navode nas na to da sam unikatni i individualni i da nismo dio mase za čiji se novac bore korporacije.
Međutim jesmo li zaista toliko slobodni, emancipovni i urbani ?
Ako bolje razmislimo nismo, to je samo imaginacija koja nam se prodaje, suština je da smo svi i dalje dio velike grupe do čijeg teško zarađenog novca na lagan način žele doći korporacije i uglađeni pojedinci.
Međutim korporacijama nije dovoljno da nas troše dok radimo, da harče naše zdravlje i vrijeme, oni žele da nas troše i u momentima našeg slobodnog vremena kojeg imamo sve manje.
Trik je upravo u onoj priči o slobodi ili još bolje slobodi izbora. Na prvu se čini da smo slobodni da biramo bilo šta a u suštini sve što konzumiramo nas prati u usmjerava da biramo ono za šta smo programirani da izaberemo, nebitno da li se radi o kremi za ruke partnerici ili partneru.
Treba li spominjati da se onda treba dodatno zapitati šta nam onda nude oni koji nam bezrezervno prodaju priču o slobodama, urbanim konceptima života i lažnoj emancipaciji ?
Treba li se zapitati šta takvi rade u politici i jesu li oni od politike koja je naša svakodnevica i potreba odavno napravili robu koju treba komercijalizovati ?
Svjedoci smo takvog koncepta na mikro nivou, gdje nisu pobjedili oni koje je narod birao niti oni koji imaju kompetencije za javne funkcije nego oni koji su stvorili matematičke šanse da pobjede.
Zbog toga se treba zapitati koliko ta politička matematika često na daljinski vožena iz vana, uopšte brine za običnog čovjeka i njegov životni standard ili je bitna samo politička kalkulacija i borba za vlastitu fotelju, novac i moć i vlast ?
Iako će prodavci sloboda, elitističke urbanosti i emancipacije reći drugačije mi svi imamo neke interese ali neki od nas imamo i principe.
Jedni pravi recept za detektovanje onih koji mogu donijeti poboljšanje jeste detektovanje onih koji iznad svog interesa stavljaju principe u koje vjeruju.
Takvih je danas malo ali ih je lako prepoznati kroz praktičan rad i djelovanje za razliku od onih koji o svojim principima govore a sve čine da bi ostvarili samo i isključivo svoj interes koji nerijetko samo njima donosi materijalnu dobit na uštrb neimaštinom izmučenog naroda kojeg oni u svojoj osnovi i ne razumiju jer nikada nisu živjeli obično.
Za Index.ba piše: Tarik Kapetanović