Već negdje krajem osnovnog školovanja iz biologije se nauči da žaba, kao i svi ostali vodozemci i gušteri, te mnoge druge poikilotermne životinje na nižem stupnju evolutivnog razvoja nemaju sistem regulacije tjelesne temperature.
Kako bi to slikovito dokazali, opisuje se, najvjerovatnije fiktivni, eksperiment u kojem, onako humano, ubacite žabu u kipuću vodu i ona iz nje iskoči.
No, s obzirom, mada je čovjek mudrija životinja od žabe (ili bar tako misli) dosjetio se da je stavi u hladniju vodu koja joj odgovara i da je polako zagrijava. Žabin “hladnokrvni organizam” se polako prilagođava temperaturi vode, ne primjećujući da joj upravo ona ugrožava tjelesne funkcije. Na posljetku, u izuzetno toploj (kipućoj) vodi ta žaba biva i skuhana, nesvjesna da joj se to upravo desilo. Ruku na srce, ovaj popularni eksperiment, koji potječe iz 19. stoljeća, I koji ima mnogo oponenata, vjerovatno predstavlja samo fikciju, no ipak zasnovanu na znanstvenim premisama.
Ista je stvar i s ljudima.
Te, za nas kobne 1992. godine drugi su nas ubacili u vrelu vodu i oni koji su preživjeli, su nakon tri godine iskakanja, iako dobro tjelesno i mentalno oštećeni ipak iskočili i nekako uspjeli da se iskobeljaju iz zamke koju su im napravili oni koji sebe tada samopromoviraše, uz naše prećutno odobravanje, u političku elitu.
No, na kraju ipak i oni omudraše i shvatiše da imaju vremena, da ne trebaju žuriti, da je bolje da polako zagrijavaju vodu i uvjere žabe da je stanje i okolina koja ih okružuje njihov uobičajen habitat u kojem treba uživati, te da je, naposlijetku, sasvim uobičajeno da se lagano kuhaju i krčkaju.
U međuvremenu otkriše i snagu (ne)ovisnih medija, društvenih mreža, lažnih vijesti, nedostatka vremena i pretjerane volje da se provjerava i preispituje pročitano i spoznaše da ljudi ipak na kraju žele da vjeruju nekom drugom, a ne vlastitim očima, jer svijet u lažima nekog drugog je mnogo ljepši i ružičastiji nego onaj koji se vidi svakoga jutra kada se oči prvi put tog dana otvore.
I eto ga, tako otupljene žabe, i ne primjećujući obitavaju u sve toplijoj vodi.
Ono malo znanstvenika koji se bori protiv mene kao skuhane žabe, sve navedeno treba potkrijepiti i konkretnim brojevima.
Pa hajde da i to uradimo. U jednome malom, kratkotrajnom eksperimentu u zadnjih 10-ak dana, upravo na tim „demonskim društvenim mrežama“ ciljano smo objavljivali informacije koje su bile u rasponu političkog Realityja i ozbiljnog egzistencijalnog problema.
Nismo brojali lajkove (kategorija jako nepouzdana i najčešće nezasnovana na stvarnom stanju, no na trenutnom momentu i slici koja se nalazi uz text), nego smo mjerili one proklete reachove, zainteresiranost, doseg informacije.
I kako smo očekivali, sapunica najbljutavijeg scenarija vezano za „gdje je pečat“ i „skupštinsku igru prijestolja“ dosegnu i do 25.000 pratilaca, emotivna praznična čestitka (ono malo dobroga u nama) prođe isto tako, malo kontroverze oko genetičkih istraživanja „nagura“ i do 15.000 (viđe zbog kontroverze a manje zbog znanosti) a informacija o tome kako želimo da nam djecu ovaj pseudosistem i dalje zaglupljuje (jer Dodik neće da glasa za PISA testiranje) ili, pak, kako su bilo kakvi reformski procesi u obrazovanju u Kantona Sarajevo duboko zakopani najmanje u naredna tri mjeseca (dok se ne usvoji budžet za 2020) ne pređe ne 3000.
U biti, pečat-fotelja reality je pobijedio reformu obrazovanja!
Stoga, htjeli mi to priznati ili ne, brojke su jasno potvrdile, žabe su skuhane!
Sada samo još treba da se serviraju i pojedu.
O ne, ne brinite, nema tu stida, naći će se u onoj istoj samoproglašenoj eliti s početka teksta neko da i to uradi – Nisu oni pretjerano gadljivi!
Za Index.ba:prof.dr. Damir Marjanović