Radikalna nacionalistička desnica i strah od malih brojeva

40
Rezultati izbora, ali i predizborne analize glasačkih preferencija u bosanskohercegovačkom okruženju i šire, ukazuju na trend jačanja nacionalističke desnice, naročito one radikalne.

Tako u srbijanskom Parlamentu nakon posljednjih izbora skoro da nema opozicije ili je ona još radikalnija, odnosno još dalje na političkom desnom spektru od vladajućih. U Hrvatskoj se desnica toliko osjeća sigurnom da po prvi put, čak među kandidatima za Hrvatski Sabor iz Bosne i Hercegovine, imaju više desnih ili ekstremno desnih kandidata i stranaka. Centralnom Evropom već neko vrijeme suvereno dominira desni centar koji sve češće, kako bi spriječio da njihovi glasovi odu ekstremnoj desnici, prihvata njihovu agendu i sve više skreće u radikalizam i autokratiju.

Desno je u trendu

Zato je bitno zapitati se šta ta promjena političkog okruženja znači za Bosnu i Hercegovini i naravno njen najbrojniji narod Bošnjake, na koje zbog njihove kulturološke ili vjerske povezanosti sa islamom ideolozi desnice, naročito one ekstremne, sve češće gledaju sa sumnjičavošću pa i mržnjom kao na manjinu, iako se radi o većinskom narodu jedne suverene evropske države. Pitanje je kako će se ti novi režimi odnositi prema stvarnim manjinama, muslimanskim, bošnjačkim i drugim u bosanskom okruženju i Evropi. Ne treba zanemariti ni to da je teško očekivati da Bosna i Hercegovina pa i bošnjački politički korpus u njoj ostanu van tih trendova i da ovdje, nekim čudom, ne dođe do uspona sličnih političkih opcija među samim Bošnjacima ako ih već nema.

Manjine u radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši jednoumne ideologije dominacije većine.

Ne sporeći legitimitet desne političke opcije sve dok ona ne poseže za radikalnim nacionalizmom, autokratijom, kršenjem osnovnih ljudskih prava manjina i Drugih, dok ne zagovara nasilno prekrajanje granica, ne veliča zločine i zločince, ne relativizira fašizam i sve ono što dovodi u spektar radikalnog pa i nasilnog ekstremizma, vrijeme je zapitati se da li će dugoročno dominacija takvih politika imati posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Desnica koja zagovara konzervativne vrijednosti sama po sebi ne bi trebala biti ništa manji izazov za nas u Bosni i Hercegovini od neoliberalne globalizacije i njenih zagovornika. Ali, radikalni i isključivi nacionalizam koji sve češće kao bitnu komponentu svoje ideološke matrice ima iracionalnu islamofobiju može postati ozbiljan problem i izazov za sve muslimane u Evropi, pa i za one na Balkanu.

Kada se razmišlja o odgovoru na ovu novu realnost možda ne bi bilo zgoreg na umu imati jedno interesantno zapažanje do kojeg su došli brojni istraživači i analitičari političke filozofije. Naime, nacionalizmi i radikalne desničarske ideologije imaju nešto što se naziva strah od malih brojeva, koji uveliko određuje njihov svjetonazor pa i politike zasnovane na njemu.

Ardžun Apaduraj (Arjun Appadurai) u svojoj studiji o “masovnom nasilju motivisanom kulturnim razlikama” naslovljenom sa “Strah od malih brojeva” to objašnjava na veoma slikovit način. On pokušava objasniti suštinu zagonetke oko gnjeva prema manjinama u globalizovanom svijetu. On ustvari pokušava dati odgovor na pitanje zašto relativno mali brojevi, koji riječi manjina daju njeno najjednostavnije značenje i obično podrazumijevaju političku i vojnu slabost, ne diskvalifikuju manjiine kao objekte straha i gnjeva? Zašto ubijati, mučiti ili zatvarati u geto one koji su ionako slabi?

Prvi korak u pokušaju da se odgovori na pitanje zašto u mnogim etnonacionalističkim sredinama postoji strah od slabijih jeste vratiti se na pitanje o odnosu mi/oni u elementarnoj sociološkoj teoriji. Po toj teoriji, stvaranje kolektivnih drugih ili “njih” neophodno je da bi se, određenom dinamikom stvaranja stereotipa i kontrastiranja identiteta, povukla linija razgraničenja i obilježila dinamika karakteristična za “nas”.

Kao nusprodukt tog procesa vrlo često se javlja i tzv. predatorski identitet, čija društvena konstrukcija i mobilizacija iziskuje istrebljenje drugih, bliskih društvenih kategorija, koje su definisane kao prijetnja samoj egzistenciji neke grupe definisane kao “mi”. Taj predatorski identitet se ne mora uvijek manifestovati kroz nasilje, ali izvjestan stepen konstantne identifikacije uvijek je tu. Ključni korak u pretvaranju dobroćudnog društvenog identiteta u predatorski je mobilizacija sebe kao ugrožene većine. Diskurs takve mobilisane većine često u sebi sadrži ideju da bi ona sama mogla postati manjina ukoliko postojeća manjina ne nestane, i zbog toga predatorske grupe često koriste pseudodemografske argumente o povećanju nataliteta u manjini koju su označile kao metu svoga neprijateljstva.

Nezasitna većina

Predatorski identiteti su proizvod situacija u kojima je ideja o narodu jedne države uspješno svedena na princip etničkog singulariteta, tako da se postojanje čak i najbezazlenije manjine unutar nacionalnih granica doživljava kao nepodnošljivo narušavanje čistote nacionalne cjeline. U takvim okolnostima većinska grupa doživljava i samu ideju da je većinska kao frustraciju jer ta ideja podrazumijeva neku vrstu etničke raspršenosti državotvornog naroda. Zato svaka manjina, kao podsjetnik na taj mali neprijatni nedostatak, izaziva poriv za “čišćenjem”. To je˝, prema Apaduraju, ključni element odgovora na pitanje zašto mali brojevi pobuđuju bijes. Manjine u radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši jednoumne ideologije dominacije većine.

Naravno, treba znati da i liberalna ideologija ima strah od velikih brojeva, od toga da se demokratija pretvori u diktaturu neprosvijetljenih masa, pa čak ponekada i od malih, npr. uskog kruga bogatih koji vladaju ekonomijom, ili elita. Ali to je daleko od “predatorskog i nasilnog ekstremizma” kojeg u iracionalnom strahu od malih brojeva znaju razviti ekstremni nacionalizmi, a koji su obično osnova za sistematska kršenja ljudskih prava, masovne zločine pa čak i Genocid čiju dvadeset petu godišnjicu obilježavamo ovih dana dok svjedočimo jačanju radikalne desnice u našem okruženju.

Zašto su ova razmišljanja o brojevima relevantna? Upravo zato da se pokaže da nije presudno to kako će se u radikaliziranim društvima oni koji su etiketirani kao manjine odnosno kao Drugi ponašati, koliko će sloboda ili prava tražiti, niti to koliko su slabi i u svakom smislu bespomoćni. Nebitno je na koje su kompromise spremni. Nije bitno ni to koliko će se truditi da pokažu da “nisu drugačiji”, da nikome ne smetaju i sl. Nasilne ideologije se neće zasititi niti umiriti samo zato što su manjine (i, da ne bude zabune ne misli se samo na one vjerske ili etničke, nego na sve druge, pa i one političke) slabe i bez potencijala da ih na bilo koji način ugroze.

Zato žrtva ne bi trebala uzroke svoga stradanja tražiti samo u sebi i svojoj drugosti, što se, nažalost, sve češće dešava.

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)