Često pranje ruku i društvena udaljenost dvije su osnovne preporuke za zaštitu od koronavirusa. Ali, primjenjivati ih u mjestima poput Morije, najvećeg izbjegličkog kampa u Evropskoj uniji, gotovo je nemoguće. U njemu, usred prljavštine i u šatorima, oko 20.000 ljudi živi na prostoru predviđenom za oko 3.000.
Situacija je već bila ekstremna, ali sada je brojne međunarodne organizacije traže da se kampovi evakuišu. Virus se širi u vrijeme napetosti na istočnoj granici Evrope, zbog hiljada izbjeglica ma graici između Turske i Grčke ili Turske i Sirije. Milion ljudi tamo je stiglo iz ostatka zemlje bježeći od užasa, bombardiranja i bijede nakon devet godina rata.
Kako svijet pokušava zaustaviti pandemiju, ranjivost izbjegličkog i migrantskog stanovništva postajala je sve oštrija. „Milioni ljudi pogođenih sukobom žive na prepunim poljima u očajnim uvjetima loše higijene i sanitarnih uvjeta. Kada virus dođe do naselja u Iranu, Bangladešu, Afganistanu i Grčkoj, posljedice će biti pogubne “, upozorava Jan Egeland, generalni sekretar Norveškog vijeća za izbjeglice. UN-ova agencija za izbjeglice UNHCR poziva da se azilante i migrante uključi u nacionalne zdravstvene planove protiv Covid-19.
UNHCR i Međunarodna organizacija za migracije morali su ove sedmice obustaviti doseljavanje širom svijeta, odnosno prijenos azilanata u sigurne zemlje koje su ih dočekale kad su izbjegle ratove ili progon. Ovo je jedan od glavnih načina sticanja azila, iako je vrlo mali: samo 63.696 izbjeglica preseljeno je 2019. godine od 1,4 miliona kojima je to trebalo “hitno”, izvijestio je UNHCR. Uglavnom su odlazili u Sjedinjene Države, Kanadu i Veliku Britaniju. Došli su iz Sirije, Demokratske Republike Kongo i Afganistana i godinama čekali u zemljama poput Turske, Libana i Jordana.
Sad je taj uski prozor privremeno zatvoren, čak i za slučajeve izbjeglica koji su već bili u procesu. “Nekoliko osoba koje su već započele putovanje nasukane su usred puta, a neki su se odvojili od svojih porodica, mjerama koje se danima ili satima mijenjaju u različitim zemljama”, kaže Filippo Grandi, visoki povjerenik UNHCR-a koji upozorava da upravljanje granicama zbog pandemije “ne bi trebalo dovesti do zatvaranja cesta za azil niti prisiljavati ljude da se vrate u opasnost“.
U Evropi, gdje ima najviše slučajeva Covid-19, najveći rizik za tražitelje azila nalazi se na pet grčkih egejskih otoka, gdje je 40.900 ljudi živu u strašnim uslovima, zarobljeni dok njihovi zahtjevi budu riješeni zbog utočišta. Na selu Moria u Lesbosu većina spava u malim šatorima među maslinama stisnutim jedan pored drugog. Porodice s pet ili šest članova na četiri kvadratna metra.
“Ljudi na terenu su zabrinuti. Pitaju liječnike što učiniti. Šiju vlastite maske”, telefonom objašnjava George Makris, pomoćnik medicinskog koordinatora MSF-a za Grčku. “Preporuke je gotovo nemoguće slijediti. Sapun i voda nedostaju. Vrlo je teško izolirati ga ako neko ima simptome.”
Za sada u kampu nema potvrđenog slučaja među azilantima, a na otoku Lezbosu je zaražena samo jedna osoba, ali ako do epidemije dođe, prenos virusa u tim je okolnostima “vrlo brz”. Osim rizika od prenapučenosti, dodaje se da je “otočka bolnica već preopterećena, nije spremna brinuti se o dodatnoj populaciji od 20.000 ljudi”.
Osim toga, sposobnost nevladinih organizacija da i dalje poslužuju azilante u Lezbosu umanjena je u posljednjih 10 dana. “Nakon ksenofobičnih napada na izbjeglice i osoblje nevladinih organizacija, na otoku ima manje radnika, a zatvaranje granica u EU ometa kretanje zamjena”, objašnjava.
Među mjerama poduzetim za sprječavanje širenja virusa, Grčka je u utorak objavila neke posebne za izbjegličke kampove. Iz kampa se može izaći samo zbog više sile između sedam ujutro i sedam popodne, samo u autobusima koje čuva policija, jedna osoba iz porodice. Također zabranjuju se posjete pojedinaca ili organizacija kampovima na 14 dana i obustavljaju se sve kolektivne aktivnosti u kampu. Problem je u tome što je Moria upravo to, ogroman gužvasti prostor, počevši od redova u kojima se satima stoji da bi ljudi jeli ili se istuširali.
Ured za azil obustavio je sve aktivnosti do 10. aprila zbog Covid-19, a tome treba dodati i odluku Grčke, suprotno međunarodnom pravu, da dozvoli onima koji su stigli nakon 1. marta, kada je Turska prestala kontrolirati svoju granicu, da podnesu zahtjev za azil.
Ponajviše zabrinjava situacija maloljetnika bez pratnje, njih oko 5.500 u cijeloj Grčkoj i oko hiljadu u samoj Moriji. Njemačka koalicijska vlada složila se ranije ovog mjeseca o dobrodošlici djeci mlađoj od 14 godina, kojih je između 1.000 i 1.500, kojoj bi se ostale zemlje EU mogle dobrovoljno pridružiti, u nedostatku evropskih solidarnih mehanizama za izmještanje izbjeglica.
Francuska, Portugal, Finska i Luksemburg pristale su na taj korak. Prioritet, objasnio je ministar unutarnjih poslova Njemačke, Horst Seehofer, biće bolesna i djeca bez pratnje. “Moramo hitno izvršiti evakuaciju u druge evropske zemlje. Bilo je to potrebno mjesecima prije, ali sada je postalo hitno”, kaže Karl Kopp, direktor njemačke organizaciju Pro Asyl i koordinator projekata u Grčkoj.
Izvan Europe, pojava epidemije u prognaničkim kampovima u Siriji, u pokrajini Idlib, posljednjem uporištu režima Bashar el Asada, bila bi katastrofa. Tamo živi 3,5 miliona ljudi, od kojih je oko 2,5 miliona već pobjeglo iz drugih područja zemlje. Žive na poljima pokraj turske granice, s 500 000 do 800 000 stanovnika ili u improviziranim naseljima uz ceste, bez tekuće vode. “Zato imamo bolesti probave, proljeve, dermatološke i respiratorne bolesti. U slučaju koronavirusa to ne možemo znati jer ne postoje testovi. Pripremamo se za ono što se može dogoditi”, objašnjava Manuel López Iglesias, šef misije MSF-a za Siriju.
Problem je i u tome što je, nakon uništenja više od 70 medicinskih centara od strane sirijskog i ruskog zrakoplovstva, broj bolničkih kreveta na raspolaganju minimalan. Isto je u gradovima koji su udvostručili i utrostručili svoje stanovništvo, te u kampovima u kojima, zbog ogromnog protoka prognanika posljednjih mjeseci, nekoliko porodica mora dijeliti isti šator.
U drugim ratom razorenim zemljama poput Libije, na jednoj od najopasnijih migracijskih ruta mnogi od hiljada migranata i azilanata koji pokušavaju doći do Evrope završe u zatočeničkim centrima bez higijene, bez hrane, u kojima vlada nasilje. U Libiji nije zabilježen nijedan slučaj koronavirusa, gdje timovi MSF-a pomažu u obuci.
Humanitarne organizacije podsjećaju kolia je prijetnja nastanak pandemije u gigantskim izbjegličkim kampovima širom Azije. Nekoliko ih je u provinciji Bazar u Bangladešu. Oko 700.000 Rohingja, muslimanske manjine koju je Mijanmar prognao genocidom, živi u jadnim uvjetima.
Stav
