Čim je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost i simpatije prema genocidu, Srpska radikalna stranka, koja dijeli neke njegove stavove, odmah je podnijela inicijativu da Vlada Srbije štampa sabrana djela novopečenom nobelovcu.
Prođe neko vrijeme, Vlada ni mukajet, pa je Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac i ljubitelj lijepe književnosti i mrtvih Bošnjaka, 12. decembra priupitao premijerku Srbije šta bi s nihovom kulturnom inicijativom. Šešelj je prijedlog za unapređenje srpskog izdavaštva obrazložio potrebom da Srbija izrazi zahvalnost velikom prijatelju Srbije te da za taj izdavački poduhvat premijerka “Ana Brnabić, ministar kulture Vladan Vukosavljević i ministar prosvete Mladen Šarčević moraju što prije da reaguju i angažuju najbolje izdavačke kuće i izdvoje sredstva, ako ne druga, onda iz budžetskih rezervi”.
Šešelj je dodao da je sad pravi trenutak za ovakav potez, jer se podigla “kuka i motika nepismenih i polupismenih srpskih neprijatelja i ljudi koji uopšte ne čitaju knjige”, a koji su protestovali u Stokholmu tokom dodjele Nobelove nagrade te zabranili Handkeu dolazak u Sarajevo i Prištinu. Premijerka je i tada ostala nijema na vapaje zločinca koji voli da čita Handkea, kao i na njegove prijedloge da se kompleti sabranih dijela austrijskog, a našeg nobelovca poklanjaju školskim bibliotekama, kako bi djeca od malih nogu naučila da u Srebrenici nije bilo genocida, da su oba masakra na Markalama izmišljotina, a da je “velika Srbija” samo običan bauk, uprkos činjenici da je to Šešeljev neostvareni životni ideal.
Vojvoda i književnik, braća blizanci
Eto, Srbija je došla dotle da joj kulturnu politiku kroji osuđeni ratni zločinac. Što nije ni nepošteno, jer su ovakvu Srbiju i stvorili kreatori zločinačke ideologije iz akademskih i intelektualnih krugova, uz političku i artiljerijsku podršku Miloševića, Šešelja, Jugoslovenske narodne armije i dobrovoljačkih bandi. Tako su se u istoj kulturnoj čorbi našli pisac Golmanovog straha od penala, Užasa praznine, Kasparai Detinje povesti i autor poznatih remek dela kao što su Lažljiva haška pederčina Džefri Najs, Podmukli galski picopevac Žak Širak ili Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker. Na prvi pogled nespojivo, a već na drugi – sve se slaže i poklapa. Jer, neće Handkeu biti štampana sabrana djela zbog većine njegovih čisto literarnih knjiga, već samo zbog onog dela opusa u kojem se bavio ratom i Srbijom, stajući na stranu zločinaca.
A nisu ni Šešelj i Handke toliko različiti kao što izgleda. Evo, recimo, jedan od njih dvojice je svojevremeno izjavio, povodom Srebrenice: “Meni se čini da je to bio osvetnički akt srpske strane. Nije da bih ga osuđivao, ali ga ne mogu ni bezrezervno odobriti.” Nije lako pogoditi ko je od njih dvojice autor ovih besramnih riječi, kojima se, zapravo, ne osuđuje, već odobrava genocid. Liči na nešto što bi Šešelj lako mogao da izjavi, a zapravo je riječ o dijelu intervjua koji je Handke dao za desničarski časopis Ketzerbriefe 2011. godine.
Taj intervju otkrili su Vahidin Preljević i Alida Bremer, u njemu Handke otvara dušu i bez zazora se ruga majkama Srebrenice, pa kaže: “A te takozvane Majke Srebrenice… Njima ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem ni u njihovu tugu. One su samo odvratna kopija Majki Buenos Airesa.” A što bi vjerovao majkama Buenos Airesa? Otkud odjednom takva velikodušnost? Zašto bi uopšte verovao bilo kojoj majci kojoj su ubili sina? Ako ne vjeruje da je u Srebrenici počinjen genocid, svim dokazima uprkos, zašto onda ne bi poricao i holokaust? Čemu ta selektivnost u poricanju zločina? Možda samo zato što poricanje Srebrenice neće uticati na književnu slavu i pažnju javnosti kojom hrani džinovski ego, dok bi negiranje holokausta vodilo u potpuno izopštenje iz društva?
Zbunjivanje mladih rodoljuba
Ministarstvo kulture Srbije postavilo je sebi krupan zadatak, pitanje je da li će uspjeti da ga obavi kako valja i dolikuje. Rok za objavljivanje Handkeovih sabranih djela je kratak, Sajam knjiga nije tako daleko kao što se čini, a treba prevesti silne knjige izuzetno plodnog autora. A tu se javlja problem i sa knjigama koje su već prevedene, pogotovo sa onima koje su posvećene Srbiji i srpstvu. Ako, recimo, Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju bude objavljeno bez ikakvih dodatnih napomena i objašnjenja, mlade generacije čitalaca, pogotovo onih koji naginju Srbskoj časti i sličnim organizacijama, biće potpuno zbunjene.
Na početku svog putopisa Handke veli: “Prije svega su ratovi bili razlog zbog čega sam htio u Srbiju, u zemlju takozvanih agresora.” Svaki mladi srpski rodoljub će se zapitati zašto takozvanih, pogotovo djeca slavnih srpskih dobrovoljaca, Arkanovih i Šešeljevih. Roditelji su im lijepo pričali kako su u aprilu 1992. godine prešli Drinu i ubijali i pljačkali sve pred sobom, a sad, po Handkeu, ispada da se sve to nije dogodilo, možda Srbija čak nije ni učestvovala u ratu. Kome dijete da vjeruje – ostarjelom ocu ili nobelovcu? Ne treba zbunjivati mlade srpske duše i unositi u njih nepotrebne nemire, jer bi to u njima moglo da izazove pogubna defetistička raspoloženja, a onda ništa od novog ratnog pohoda.
A to je tek početak, sličnih mjesta u knjizi ima na pretek. Na drugom mestu Handke piše o fotografijama iz srpskih konc-logora koje se pojavljuju u zapadnoj štampi: “Ako na fotografiji lica jedne žene koja roni suze Close Up iza žica logora prepoznajem poslušno praćenje uputstava fotografa Internacionalne novinske agencije izvan logorske žice, i ako čak u načinu kako se ta žena očajnički drži za žicu, vidim nešto što joj je trgovac slika prethodno pokazao?”
Mladi čitalački um će sad biti potpuno zbunjen, jer ispada da su nekakvi logori za Bošnjake zaista postojali u Bosni, samo naš pisac ne vjeruje da je u njima bilo baš tako strašno, sve su to namjestili i montirali lažljivi zapadnjački mediji. S druge strane, domaći izvori uporno negiraju postojanje bilo kakvih konc-logora, nikad čuli za Omarsku, Keraterm, Trnopolje… I kome dijete da veruje: srpskim medijima ili proslavljenom svjetskom piscu, pritežaocu Nobelove nagrade?
Otkud sumnja u granatiranje Dubrovnika?
Ili, na primjer, kad Handke piše o tekstu jedne izvještačice sa fronta koja se bavila fudbalskim klubom Crvena zvezda, a nobelovac, vješt čitalac između redova, veli: “Riječ je bila, bar za onog ko je to pažljivo pročitao, o zatvorenom lancu denuncijacija, sa pravom minom na kraju: klub je – to u svakom slučaju zna međunarodna štampa – već dugo povezan sa ‘ozloglašenim banditom i ratnim ubicom Arkanom’ i nije se, iako to rukovodstvo kluba tvrdi, od njega distancirao.” Kako ovo da shvati mladi čitalac rodoljubnog usmjerenja? Za njega je od ranog djetinjstva Arkan bio heroj, vođa Zvezdinih navijača, odakle je regrutovao dobrovoljce, zbog njega je mladac i postao “zvezdaš”, a sad ispada da ne treba pominjati ime slavnog komandanta uz ime njegovog voljenog kluba. To je preveliko iskušenje i za iskusnije čitaoce, a kamoli za junošu koji se dohvatio Handkea samo zato što su mu stariji rekli da je to veliki srpski prijatelj.
Nije ni to najgore, ima kod Handkea mnogo gorih mjesta koja mogu potpuno da poremete mladu rodoljubivu dušu. Pogotovo što nobelovac voli da se gradi naivan i da postavlja naizgled retorička pitanja poput sljedećih: “Šta se to zaista dogodilo sa Dubrovnikom? Zar je stari prelijepi gradić na dalmatinskoj obali tada, u ranu timu 1991. godine, zaista bombardovan i mitraljiran? Ili je na njega – mada je i to strašno – samo sporadično pucano? Da li su se možda objekti na koje se ciljalo nalazili iza debelih gradskih zidova, a riječ je bila samo o zalutalim projektilima? Namernim ili slučajnim, koji se nisu mogli izbjeći (mada je i to dovoljno strašno)?”
Pa dobro, zar tom prokletom Austrijancu, koji se predstavlja kao srpski prijatelj, baš ništa nije sveto? Hajde što ne vjeruje majkama Srebrenice, to je svakom srpskom patrioti razumljivo i blisko, ali otkud mu pravo da sumnja u našu slavnu vojsku, u naše vojne stratege i taktičare? Pa nije ratni pohod na Dubrovnik bio neka gerilska improvizacija, već ozbiljna, dobro organizovana ratna akcija jedne od najvećih vojnih sila u Evropi. I sad se našao jedan civil, nekakvo piskaralo, koje slobodno vrijeme ispunjava štrikanjem kao neka seka Persa, da dovodi u pitanje vojnu vještinu naših najboljih oficira. Šta zamišlja taj Handke? Da je bolji poznavalac ratovanja od naših slavnih generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića? Koga je uopšte taj pisac u životu ubio? Lako je pisati, ali hajde ti lijepo uzmi pušku u ruke pa raspali po civilima, da te vidim. Jedan je Edička Limonov, daće Bog da i njega Nobelov komitet pogleda.
Mržnja prema ostatku svijeta
Ukoliko Handkeove knjige ne budu snabdjevene neophodnim objašnjenjima, strahujem da bi njihov efekat na rodoljublje srpske mladeži mogao da bude potpuno suprotan od onog koji priželjkuju ministar kulture i osuđeni ratni zločinac. Možda još nije kasno da ministar Vukosavljević odustane od svoje namjere. A pošto je već izdvojio novac iz budžeta, neka ga iskoristi za neki izdavački poduhvat koji bi u mladim srcima razgorio ljubav prema otadžbini i mržnju prema ostatku svijeta. Umjesto Handkeovih, mogao bi da štampa sabrana ili bar odabrana Šešeljeva djela.
Kod vojvode je bar sve jasno, a on je pritom dokazao svoj patriotizam aktivnim učešćem u udruženom zločinačkom poduhvatu i time se preporučio za vaspitača omladine. Na kraju, naslovi njegovih knjiga govore sami za sebe: Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije, Razaranja srpskog nacionalnog bića, Suočavanje sa haškim inkvizitorima, Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića, Ubica Slobodana Miloševića Patrik Robinson, Đavolov šegrt zločinački rimski papa Jovan Pavle Drugi, Antihristov namesnik zlikovački rimski papa Benedikt Šesnaesti, Na junačkim rukama kroz srpsku Boku, Uporna odbrana srpstva, Srpski narod i novi svetski poredak… Zato apelujem na Ministarstvo kulture: ne dozvolimo da nam omladinu odgajaju kojekakvi sumnjivi nobelovci! Prepustimo taj odgovorni posao ratnim zločincima!
Piše:Tomislav Marković, Al Jazeera