U nedostatku omiljenog TV šoua u kojem je već pune dvije godine najavljivao, obznanjivao i za površnog slušaoca vješto obrazlagao svoje političke odluke, saveze i razlaze, svojedobno perjanica sarajevskog tzv. džet seta, a danas je predsjednik NiP-a Elmedin Konaković ovdašnju javnost (sarajevsku čaršiju, bezbeli) sa svojim novim političkim savezom morao upoznati gostujući u jednoj manje gledanoj emisiji iste TV kuće.
O kojoj se kući radi, znaju već i golubovi s Dolac-Malte. A o kojem je savezu riječ? O predizbornom koalicijskom sporazumu sarajevske političke “četvorke”, odveć ambiciozno i nadobudno oslovljenog sa “Sarajevski sporazum 2020”.
Ovdje se nećemo baviti Konakovićevim, sad već poslovičnim, retoričkim akrobacijama, makar on i nastupao kao neka vrsta glasnogovornika i staratelja spomenute “četvorke”. Nećemo posebno analizirati niti sam Sporazum. Ionako je to, manje-više, gomila otrcanih fraza i izlizanih predizbornih obećanja nalik onima čiju smo praktičnu (ne)provedbu mogli uživo pratiti za jednogodišnje vladavine tzv. šestorke u Kantonu Sarajevo. Dakle, Sporazum, njegov sadržaj i način njegova medijskog predstavljanja, Konakovićeva prepotentnost, Kojovićevo političko lukavstvo, Hadžibajrićeva pragmatičnost…, sve je to već viđeno. Više puta. No, ovdje se valja zadržati na četvrtoj, da, baš četvrtoj, a ne ni prvoj ni drugoj ni trećoj, nozi ovog četveronošca – Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine.
Ko imalo prati ovdašnje političke prilike u posljednjih desetak godine, zacijelo zna kako je ova, nekad obećavajuća “lijeva” politička opcija slovila za jedinu ozbiljnu alternativu najvećoj bosanskohercegovačkoj političkoj organizaciji – Stranci demokratske akcije. Nastranu sada ideološko profiliranje i pozicioniranje SDA, SDP je još od prvih višestranačkih izbora kao ideološki sljednik, ali i jedini imovinski nasljednik nekada jedine Partije, jasno artikulirao svoju ideološku orijentaciju i političku profilaciju. S vremenom je, doduše, kao uostalom i srodne (bar donekle, srodne) političke partije u Evropi i ovdašnji SDP zapao u svojevrsnu krizu identiteta, pretvarajući se u svojoj političkoj pragmi u nešto što je dijametralno suprotno proklamiranoj profilaciji – stranka rada i stvaralaštva – stranka radnika i radno ovisne populacije!
Zasićenost biračkog tijela, nedostatak inventivnosti i kreativnosti, istrošenost poruka koje komuniciraju prema biračima, oslanjanje na titoizam i komunizam, a ne socijademokratiju, samo su neki od problema koji posljednjih desetak godina sputavaju ovu partiju. No, taj je fenomen, kao i osipanje kadrova, pratio ne samo SDP već i neke druge političke partije na ovim prostorima. Nije zanemarivo, ipak, da je iz SDP-a na ovaj ili onaj način u proteklom razdoblju proizašlo nekoliko manjih ili većih stranaka socijaldemokratske orijentacije. I kako to obično kod nas biva, sva se krivica za krizu, politički (izborni) neuspjeh, pad popularnosti i slično adresira prvom čovjeku. Bez da se pristupi studioznoj analizi i utvrde stvarni uzroci problema, e kako bi se pristupilo njihovom otklanjanju.
Jer, niti u jednom društvu – makar ono bilo tek u povojima političkog sazrijevanja i demokratizacije, društveno-politički fenomeni i procesi ne mogu se liječiti samo personalnim rješenjima. Naprotiv, takav pristup nerijetko rezultira pogoršanjem postojećih i pojavom novih problema. Tako, evo, kazano našim pučkim političkim vokabularom, Nikšićev SDP ne samo da nije nadrastao onaj Lagumdžijin već mu nije niti dorastao. Lagumdžiji se može zamjeriti mnogo toga, ali razina na koju je spao SDP pod Nikšićevim predsjednikovanjem alarmantna je ne samo zbog SDP-a već zbog društva uopće. Jedna snažna socijaldemokratska politička opcija tzv. lijevog centra nasušno je potrebna našem društvu, pa, ako hoćete, i bošnjačkom narodu.
Vratimo se sada tzv. Sarajevskom sporazumu i pozicioniranju SDP-a unutar predizborne sarajevske koalicije – četvorke. Ovoj nekad moćnoj političkoj organizaciji sa snažnom materijalnom infrastrukturom, kredibilnom idejnom osnovom i kadrovskom bazom ovim je sporazumom četvorke namijenjena tek jedna potencijalna načelnička pozicija u Kantonu Sarajevo. Neupućeni bi sigurno, pokušavajući pogoditi, kazali: Centar? Ne! Novo Sarajevo? Ne! Vogošća!? Neee! Pa nemojte nas zavitlavati, nije valjda Trnovo?!! E, jeste, drugarice i drugovi, Trnovo! Da, upravo tako, jedini esdepeovac među kandidatima četvorke za načelničke pozicije u Kantonu Sarajevo jeste onaj u Trnovu – Elvedin Tatarević, koji ide u unaprijed izgubljenu izbornu utrku s prekaljenim trnovskim načelnikom Berilom. Tako je u tim predizbornim pregovorima i dogovorima, bar u Sarajevu, za koje Nikšić i drugovi tvrde da nije ni prijestolnica ni metropola, nego će ga oni takvim učiniti, SDP-u pripalo manje nego Hadžibajriću samom.
Cinici bi rekli: Na šta spade kuća JUGOvića!? Zato u jednom valja čestitati Konakoviću: njegova stranka u pokušaju uspjela se svojim koalicionim partnerima nametnuti kao alternativa nad alternativama i pomiriti sve ideološke, svjetonazorske, kadrovske i ine prijepore. Sve ne bi li postigao svoj opsesivni naum – razbucati svoju matičnu stranku koja će, opet, izdominirati sarajevskom kotlinom i pokazati koliko je zaista jaka. A to će joj, čini se, biti lakše nego ikad prije. Jer, ko ima takve političke oponente ne treba se bojati za svoju budućnost. Od nekada jakog SDP-a ostali su samo ostaci ostataka, a Konakovićev politički projekt tek je jedan u nizu pokušaja da se unutar bošnjačkog političkog korpusa iskristalizira još jedna (alternativna) politička opcija kao svojevrsno osvježenje i poželjan korektiv onoj najsnažnijoj – da se ne uspava. Nažalost. Jer i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, a time i za samu SDA bilo bi bolje da jedan takav projekt poluči kakav-takav uspjeh. Na takve ćemo političke alternative, čini se, još čekati.