Sarajevske duše na onaj svijet kao da odvode derviši

20

U Sarajevu je smrt bijela. Njišu se mezarja sarajevskim brdima kao veo na vjenčanici. Neprekidna, traje nevjestinska noć. Život tajanstveno pulsira u stalnom odlaženju i dolaženju, hukti, svečujan, poput sufijske halke.

Žiteljima ovog grada smrt kao da nikada nije bila stvarna. Kao da se oduvijek javljala u prozračnom velu, u džemri, kad zatitra zapaljeni zrak i kad nevidljivi plamen ogoli granicu između svjetova. Cijela stvarnost skruni se tad među žrvnjevima od nevida. Kao da između stoji vodenica, mlin, tkalje, ili sema, ples Božijih zaljubljenika. Sarajevske duše na onaj svijet kao da odvode derviši u dugim bijelim haljama čiji opšivci, zviždučući po rubovima vaseljene, melju vazduh u prah.

Titra jara. U njenom mreškanju bijeli nišani rastaču se u nevinoj izmaglici. Da li se zato čini da je ovaj grad, i ljeti i zimi, pod stalnom maglenom koprenom? Jesu li to duše onih koji hodiše ovim sokacima prije nas? Ta ko bi to mogao znati. Ali, jedno je sasvim jasno: ne postoji takav grad u kojem su oni koji ga trenutno grade svojim duhom i svojom prilikom u tako živom, stalnom i neprekidnom dosluhu s onima koji čine njegovu prošlost. Zbog bijelih nišana grupisanih u mezarja po okolnim brdima, nigdje boje nisu tako razblažene i krhke kao ovdje. Valja nama iznova i opet učiti disati nad njihovom nepostojanošću.

Sve to mora imati veze s učenjem smjernog Dželaludina Mevlane, čiji pobornici odsanjaše ovaj grad još onda kada je bio tek grupa sela razbacanih po okolnim brdima – iz njih nikla je bjelina mezarja, a srce im kucalo u mlinicama nad Miljackom, kloparajući glasom mlinskih koleta, dozivajući tako rasturena stoljeća i glasajući se prskanjem slapova koji su pokretali nemilosrdne žrvnje ispod kojih je sipio bijeli prah života – Brodac kao brod na riječnom gazištu, Bistrik kao bistrina najprozračnije riječi, Koševo kao harman na kojem njište vjetrovi sa sjevera, Sedrenik, gdje sedrene niti zriju u potočnim bujicama, i sred njih Utorkovište – da razmijenimo riječ i jesenji prinos i ono što smo izmaštali za dugih vrhbosanskih zima.

Postoji li još igdje grad u kojem vječne kuće plove visoko ponad glava njegovih žitelja? Na koju god stranu da se okreneš, pozdravljaju te bijeli uspravljeni kamenovi, kao da ti žele poručiti da nikada ne zaboraviš na vlastitu prolaznost i da na cijelom dunjaluku nema nijednog istinskog razloga da se uzoholiš. Kao da je kakav konceptualni umjetnik na ova brda prenio vlastitu viziju čuvenog natpisa sa stećka: “Ja sam nekada bio ono što ste sada vi, a vi ćete biti ono što ja nekada bijah.” Sarajlije svoje mrtve kao da sahranjuju u nebo.

Bože, kako li se osjećao onaj koji je ovoj bjelini suprotstavio crninu zgarišta? Zaslijepljen bijesom, Eugen Savojski prvo je pustio vojsku da opljačka kuće, hanove, magaze i bezistane, a onda je, opsjednut ljubomorom prema ovom balkanskom biseru, naredio da se užeže cio grad – bila je to kazna njegovim prkosnim žiteljima koji nisu pristali na bezuvjetnu predaju te su, ubivši mu bajraktara i trubača, u velikoj hitnji, poprtivši tek najnužnije, pobjegli Carigradskom džadom na istok. Onda je izvikani vojvoda od Savoje, vitez od zlatnog runa, koji je samo dan prije sasvim neviteški iz Visokog prijetio Sarajlijama da će se, ako odmah ne izlože bijele zastave, njegova dobrota pretvoriti u strogost, pa će sve uništiti mačem i vatrom i da neće poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, osjećajući kako mu nedokučivi trnci nagrizaju cijelo tijelo, da, vidio je kako između stravičnih plamenih jezika, titrajući u rastopljenom zraku, poput zuba kakve nemani, nepravilni i izobličeni, iskaču bijeli kamenovi puni prijetnje. I dok je feldmaršal rimski, austrijski, ugarski i češki unezvijeren gledao kako se napokon svi sarajevski krovovi pred njim, uz životinjski urlik, obrušavaju u srce plamena, a kamenje eksplodira uslijed toplote i dim zakriljuje cijelo nebo, konj pod njim počeo je da se rita i da hrže, kao da je i sam osjetio strah od te bjeline koja se sve ubitačnije pomaljala iza tutnja plamena.

A kada je sve prošlo, kada su protutnjile vatre i vjetrovi raznijeli dimne oblake i pepeo pao po licima njegovih vojnika i po njegovoj namirisanoj kovrdžavoj perici, kada je pred njim ostala samo crnina zgarišta, crni okrajci razvaljenih zgrada i pocrnjeli kamen kao ugalj, mora da je u tom trenutku, dok je sjedio u sedlu svog bijelog konja koji je postajao sve uznemireniji, osjećajući iskonsku moć onog koji ima pravo da stvara i rastvara, da poklanja život pokornima i da spepeli neposlušnike i bundžije, vidio tik iznad svoje glave, sasvim jasno, bijela sarajevska mezarja kao neku neosvojivu tvrđavu koja lebdi ni na nebu ni na zemlji. Mora da je osjetio ničim mjerljiv strah pred tom najezdom uspravljenih kamenova kojima je zgarište ispod dodavalo dimenziju nestvarnog i pojačavalo im bjelinu do te mjere da je u njih bilo nemoguće gledati. Okrenuo se, ali i tamo, nad zgarištem, lebdjela je ista grupa bijelih nišana. Pod njegovim nogama sve je bilo crno, a nad njim sve bijelo kao da su se dva svijeta prostrla jedan preko drugog. Sada stvarno prestrašen, do te mjere da od siline kojom je jučer pisao ultimatum nije ostalo ništa, pokušavao je uznemirenog konja okrenuti na drugu stranu, ali konj, osjetivši nespokoj koji je obuzeo njegovog vlasnika, podivljao, samo se propinjao i njištao, sablasno, kako nikada ni jedan konj nije.

Historija kaže ovako: uslijed nadolazeće zime, austrijska vojska vraća se nazad sve do Osijeka, s njom je Bosnu napustilo hiljade katolika koji će biti naseljeni po opustošenoj Slavoniji, iz koje je Eugen Savojski protjerao Turke. Ali, historija nikada nije pokušala da predstavi sliku do temelja spaljenog grada nad kojim razbacani po okolnim brdima bdiju bijeli nišani njegovih mezarja, niti kako je ta slika djelovala na njenog miljenika koji će kasnije potući Osmanlije i kod Petrovaradina i kod Beograda i biti ovjenčan neprolaznim lovorom njene slave. A možda je jedini i pravi razlog njegovog povlačenja iz Sarajeva baš taj bijeg pred neosvojivim tvrđavama bijelih sarajevskih mezarja, koji su mu do kraja života utisnuli stravičnu sliku njegove vlastite prolaznosti, sliku koja ga je zasigurno, kasnije, u mirišljavim svilenim posteljinama Belvederea pratila iz noći u noć i nije mu dala mira ni u beskrajnim šetnjama raskošnim Bečom, kada je svaki put kada podigne glavu vidio mrklinu zgarišta nad kojom, kao vječnost, titraju bijeli kažiprsti opomene: nema na ovom svijetu pobjednika, a njegova najveća laž lovori su i slava.

Zbilja, s koje god strane da uđeš u Sarajevo, dočekat će te mezarovi – prvo da pozdraviš mrtve. Dođeš li s istoka, Carigradskom džadom, odmah nakon Kozije ćuprije, prije nego se pred tvojim očima ukažu prvi vrhovi sarajevskih krovova, bljesnut će pred tobom Musafirsko mezarje na Alifakovcu. Ovdje su nekad sahranjivani oni koji su se naselili u Sarajevo i oplemenili ga svojim umijećem i talentom. Kasnije su pored njih sahranjivali i same sarajevske uglednike. Zato zastani i prouči Fatihu. Jer, ako to ne uradiš, nećeš još dugo na svojim nogama obilaziti čuda ovog svijeta. Toliko je Sarajlijama bilo važno da su im mezarovi pored druma kojim stalno hode i da svakodnevno dovama komuniciraju s onima kojih više nema, da su iskovali i jednu legendu punu prijetnje. Predaja kaže da je u groblju na Alifakovcu sahranjen i nekakav “žuti hafiz”, pa ako prođeš pored njegovog mezara a ne proučiš dovu za njegovu dušu, zaboljet će te noge. Jedini lijek toj boljci jeste da se vratiš nazad, odšapućeš dovu i uzmeš šaku zemlje s hafizovog mezara. Tu zemlju trebaš ponijeti kući i moliti se nad njom cijeli dan i cijelu noć, a sutradan je vrati nazad, jer, ako je ne vratiš, noge te nikada neće proći i nećeš imati mira na ovom svijetu sve dok je uz tebe.

Dođeš li u Sarajevo starom istočnom cestom koju su utrli još Rimljani, nakon stećaka u Faletićima i pošto projašeš kroz Višegradsku kapiju pa se spustiš ka Baščaršiji, put će te provesti kroz mezarje na Kovačima. I s jedne i s druge strane puta gledat će te bijeli nišani i zvati da se zaustaviš, podigneš dlanove i proučiš Fatihu, ili da se prekrstiš ili, ako nisi neki vjernik, natjerat će te da sjašeš i da taj dio puta, iz poštovanja, pređeš na vlastitim nogama, noseći se s mišlju o prolaznosti svega ovosvjetskog i nestalnosti ljudskog daha. A pored ta dva mezara ograđena u jednu ogradu i opkoljena rastopljenim voskom čučnut ćeš i, kako je to ovdje običaj i red, zapalit ćeš svijeće za duše bajraktara Kandelije hadži Ahmed-age i Gejlane Rizvana, za koje Mula Mustafa Bašeskija kaže da su u čuvenoj bici pod Banjom Lukom prvi probili austrijske redove. Kažu historičari da se i mezarje na Kovačima ubraja u red najstarijih sarajevskih groblja i da se nastavlja na one srednjovjekovne pečatirane stećke. Tako govore i te stele, uspravljeni mramorovi, s izbočenim jabukama na svojim tijelima, sa znakom mača ili rozete, što te čekaju na samom kraju kaldrme koja te spušta u samo srce grada. I prije nego što stupiš pod jablanove i okvasiš čelo vodom na sebilju, treba da znaš da se i ova mahala, Kovači, nekada zvala Mekabir, a to znači Mahala Groblje. Tako kažu oni što su prekopavali ovaj grad tragajući za znakovljem njegove prošlosti i za tajanstvenim simbolima iz kojih nastojahu iščitati duh njegovih žitelja, neka ti je sretno i dobro nam došao.

Uđeš li u Sarajevo sa sjeveroistočne strane, starim drumom preko Barica, opet te čekaju mezarovi. Bijeli se Sedrenik sav u mezarju. Na Grlića brdu svijetle nišani kao zvijezde u noći zasijane u nekoj tajanstvenoj galaksiji zagubljenoj u čudnovatom preslikanom svemiru. Razvučeni su kao polegla bijela marama s kojom se igra blagi povjetarac. A do njih, tu na Ravnim Bakijama, kao da je sred mezarja zaživjela crna rupa koja svojom nenadmašnom silinom zavrće cijelu stvarnost, i ovog i onog svijeta, ukrug i opet ukrug.

Sarajlije su svoje mrtve uklesali u samo čelo svog grada. I opkolili su se mezarjima. Eno, uđeš li u Sarajevo sa suprotne strane, otuda s jugoistoka, prvo ćeš morati proći kroz bijeli svijet nišana na Hambinoj carini – sva se Širokača raširila u bijelom. Uđeš li s juga, opet ćeš morati projahati kroz bjelinu nišana. Odozdo od mezarja Velika drveta pa sve do Čekrekčinice kao da se, sa svakim korakom konja pod tobom, stećci uspravljaju u bezglave nišane i sa svog kuka pružaju ti jabuku u ime čednosti, za dobrodošlicu, za sretan put. Ne boj se, ovdje minula vremena, ravnopravno i ukorak, kroče s onim što trenutno jesi i što sutra kaniš biti. I zapamti, u Sarajevu je smrt bijela, bijela kao papir po kojem je Mula Mustafa Bašeskija tvrdoglavo vukao svoj kalem, svakodnevno zbrajajući mrtve i sahranjujući ih u svom ljetopisu.

Izvor: Stav/ Index.ba