Kazališni svijet je obilježio je Svjetski dan kazališta 27. marta. Jedan od najvećih glumaca s prostora Zapadnog Balkana Rade Šerbedžija, koji je na “daskama što znače život” bio i Hamlet i Richard II. i kralj Lear, u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o svom kazalištu Ulysses za koji kaže da mu je najvažnija stvar u umjetničkom životu, o tome zašto ne može biti ravnodušan prema Balkanu, kao i o današnjoj Americi gdje upravo snima jednu televizijsku seriju.
RSE: U Los Angelesu snimate televizijsku seriju “Strange Angel”. Dobili ste nagradu Mary Pickford za sveukupni doprinos svjetskom filmu. Spremate se za novu kazališnu sezonu na Brijunima. Da ste morali izabrati – što bi prevagnulo kazalište ili televizijska serija?
Šerbedžija: S tim pitanjem se dosta mučim svih ovih godina od kada sam osnovao kazalište Ulysses. No, moji agenti znaju da me za vrijeme dok traje kazalište Ulysses, srpanj i kolovoz, obično ne trebaju zvati, osim ako u pitanju nije neka izuzetna ponuda koja se ne može odbiti. Tako mi se jednom desilo da sam žrtvovao “Kralja Leara” zbog velikog filma u Los Angelesu. Obično ove manje projekte odbijam, jer igram u kazalište koje sam osnovao i to mi je nešto najvažnije što imam od umjetnosti u životu.
RSE: Kada ste pokrenuli studij glume na sveučilištu u Rijeci mnogi su bili uvjereni da je to ono što treba Hrvatskoj, a istovremeno je bilo onih koji su bili protiv Vašeg povratka kao profesora na sveučilište, jednom riječi nikoga ne ostavljate ravnodušnim. Da li ste ikada došli u situaciju da ste ravnodušni prema Hrvatskoj i Balkanu uopće?
Šerbedžija: Istina je da nije bilo nikakvih otpora kada smo moja supruga Lenka (Udovički) i ja pokrenuli studij glume u Rijeci, barem ja za njih nisam čuo. Bilo je nekih nesporazuma s pojedincima oko formalnih stvari. Na primjer, tvrdili su da nemam diplomu s kazališne akademije, a ta diploma je “nestala” iz arhive Kazališne akademije u Zagrebu gdje sam uredno diplomirao u klasi Koste Spajića davne 1970. godine. Te gluposti su se stišale kada sam uredno predočio svoju diplomu.
Ipak, treba reći da za osnivanje akademije nismo imali pravu podršku ni od sveučilišta, ni od grada Rijeke, iako sam, bio i ostao dobar prijatelj s ljudima koji su bili na rukovodećim pozicijama, od rektora Pere Lučina do gradonačelnika Vojka Obersnela. Nažalost, ni oni sami nisu bili vični u tome da jedan takav studij organiziraju do kraja. Lenka i ja više nismo mogli raditi u takvim uvjetima. Nemoguće je raditi bez prostora za glumačku školu. Kako bi, na primjer, Đoković (Novak, srpski tenisač, prim. aut.) mogao učiti djecu tenisu na malim teniskim terenima?
Isto tako, mi ne možemo učiti glumce u nekim malim učionicama, oni ne mogu ispravno čuti svoj govor, oni moraju imati pravu kazalištu pozornicu da bi se mogao učiti taj zanat. Nismo više mogli tako krpariti. Imali smo osjećaj da činimo nepravdu prema studentima koji nam dolaze i koji imaju velika očekivanja. Paradoksalno, kao u partizanskom ratu, mi smo tako gerilski radeći stvorili fantastične generacije mladih glumaca, na što sam uistinu vrlo ponosan. Naravno, jedno vrijeme možete tako funkcionirati, ali ne može se tako raditi cijeli život.
RSE: Znači, niste ravnodušni prema Hrvatskoj bez obzira na sve?
Šerbedžija: Kako bih bio ravnodušan, pa to je moja zemlja u kojoj sam rođen, to je lijepa zemlja, tu ima tako mnogo božanstvenih i talentiranih ljudi. Zašto bih zbog nekih pojedinaca koji imaju nešto protiv mene, bilo iz ideoloških ili nekih drugih razloga, stvarao sud o cijeloj jednoj državi i cijelom narodu, koji je moj narod, s kojim živim i koji volim.
RSE: Svjedoci smo sve češćeg revizionizma povijesti na Balkanu. Eto, ustaše i četnici postaju dobri momci, partizani negativci. Možete li se pomiriti s takvim gledanjem na balkansku prošlost čime se zasigurno ponovno otvara Pandorina kutija mržnje i nasilja?
Šerbedžija: Ne mogu se pomiriti s takvim idejama i s takvim politikama, ali ne želim se više ni s kim javno prepirati niti boriti. Ja sam čovjek već u godinama, da tako kažem, i imam pravo na svoj mir i svoje mišljenje. Ne mogu se povlačiti više po novinama, umoran sam od takvih stvari. Ali, siguran sam da postoje i u Hrvatskoj i u Srbiji mladi ljudi, filozofi, književnici, umjetnici, javni radnici, koji nisu ravnodušni prema takvim stvarima i ja im naravno držim stranu.
RSE: Ipak ste se početkom 90-ih bili politički angažirali, pa su Vas zbog toga mnogi prozivali, iako su Vam namjere, kako često ističete, bile spriječiti rat, ali kao da narodi na ovim prostorima nisu naučili lekciju iz prošlosti?
Šerbedžija: Neće nikada ni naučiti. Užasno je to što ljudi, bez obzira kako teško živjeli i bili svjedoci nekih loših stvari koje se dešavaju u tim našim državama, mnogo toga ne vide. Mislim tu na način na koji su rasprodana brojna društvena dobra koja su činila važan element u stabilnosti države koja je nekada postojala na ovim prostorima – gdje nije bilo nezaposlenih, gdje nije bilo sirotinje, gdje je socijalno i zdravstveno osiguranje bilo plaćeno, gdje je bila besplatna škola, gdje su postojale mnoge druge stvari koje su bile uređene onako kako trebaju funkcionirati u uređenoj državi.
Naravno, da je to nosilo i jednu vrstu socijalističke uravnilovke, ali to su bile stvari koje su se mogle na ljudski način rješavati i popravljati, a ne u ratovima i bešćutnim ubijanjem kao što se to dogodilo na našim prostorima. Ja sam bio protiv rata kao takvog. Ali, naravno, ako si bio protiv toga, morao si i platiti. Ali, danas susrećem sve više ljudi koji mi davaju apsolutnu podršku, pa čak i oni koji su nekada i mislili drugačije sada se slažu u svemu sa mnom.
RSE: Ostvarili ste više od 150 što kazališnih, što filmskih i televizijskih uloga, igrali ste na pozornicama Zagreba, Ljubljane, Beograda, Subotice, Dubrovnika, Skopja, na Brijunima. Gostovali ste u brojnim gradovima bivše Jugoslavije. Da li Vam to nedostaje, pa i po cijenu da Vas proglase nostalgičarom što po balkanskim kriterijima znači nešto loše?
Šerbedžija: Ta kovanica “jugonostalgičar” je zapravo neprimjerena. To je jedna ružna politička diskvalifikacija onih koji iskreno osjećaju poštovanje prema tome što su živjeli u jednoj zemlji u kojoj su željeli živjeti. Ono što ja podrazumijevam pod “nostalgijom” je nostalgija za jednim vremenom u kojem su ljudi proveli jednu dobru i bogatu mladost, a pri tome se ograđujem od mnogih stvari, jer mnogi u toj zemlji nisu bili sretni.
Ja ne mogu njih optužiti zašto oni nisu bili sretni, ili dokazivati da su oni zbog toga manje vrijedni. Treba poštovati svačiju volju i mišljenje, i razmišljati o tome zašto neki ljudi nisu bili sretni, ali isto tako ne može meni nitko predbaciti što sam ja bio sretan.
RSE: Uz glumu, režiranje, ide i glazba, poezija. U autobiografskim zapisima “Poslije kiše” pišete o svojim počecima u Sjedinjenim Državama. Kako vidite Ameriku danas?
Šerbedžija: Amerika je jedna čudna, čudna, tvorevina. Amerika je puna svega – fenomenalnih demokratskih dostignuća, života, pravde, a istovremeno je Amerika zemlja u kojoj se događaju i strašne stvari poput nasilja. S druge strane, Amerikanci su jedan interesantan narod, i na dobrim načelima su skovali svoj današnji građanski život.
Međutim, američka politika, kao i sve politike velikih sila u svijetu, je u jednoj lošoj fazi. Mislim da bi “američka visoka politika” trebala u sebi samoj pronalaziti razloge mnogih stvari koje se danas događaju u svijetu, od terorizma pa nadalje. O tome bi trebali razmišljati ljudi koji vode ovaj svijet. Ja sam pesimista i bojim se da će se još mnoge loše stvari izroditi iz nerazumijevanja i agresivne politike koja se vodi u svijetu.
Mirjana Rakela
Radio slobodna Evropa