The Guardian je 2005. godine razgovarao sa djecom žene koja se ubila nakon događaja u Srebrenici. To je Ferida Osmanović, a njeni razlozi zašto se objesila tog dana su ostali nepoznati čak i njenoj djeci. Zna se da je preživjela užase u Srebrenici tokom te kobne 1995. godine, ali i prijašnjih ratnih godina, kada se sakrivala od srbijnskih trupa u ovom dijelu Bosne i Hercegovine zajedno sa svojom porodicom. Njen muž je također ubijen u Srebrenici, a Fatima i Damir su ostali – da žive, pamte i sa bezbroj pitanja.
Fatima Osmanović ima samo jednu fotografiju svoje majke, a ne smije se ni usuditi da je pogleda. Kada je imala deset godina, krajičkom oka ju je pogledala – i od tada je proganja svaki put kada zatvori oči i pomisli na nju, bez obzira koliko se trudila da zaboravi.
Fatima se više ne može sjetiti majčinog lica ili osobina. Sve što sada ima je jedna fotografija – njena majka u bijeloj haljini i crvenom džemperu, kako visi obješena na drvo.
I Fatima i Damir, brat i sestra, su bili šokirani svojom reakcijom na sliku. Kažu da im je promijenila način kako razmišljaju o majci i uništila neke lijepe uspomene.
Fotografija Feride Osmanović objavljena je na naslovnim stranama medija širom svijeta nakon počinjenog genocida u Srebrenici 1995. godine.
Čak je zabrinula i zvaničnike u američkom senatu kada je riječ o prošlom ratu.
Kako se zvala, odakle je bila? Kakve užase i patnje je ova žena preživjela? Da li je bila silovana? Da li je svjedočila kako joj ubijaju voljene?
Na sastanku 2005. godine u SAD-u, zamjenik predsjednika Al Gore i predsjednik Bill Clinton su se sastali i razgovarali o naslovnoj strani Washington Posta.
“Kćerka me pitala o toj fotografiji. Šta bih joj trebao reći? Zašto se ovo dešava i zašto mi ne radimo ništa? Moja kćerka je iznenađena jer svijet ovo dopušta. A i ja sam”, prenosi Guardian riječi Al Gore-a.
Ova fotografija je postala simbol izdaje Srebrenice koja je trebala biti “sigurno područje” pod zaštitom UN-a, ali je završila kao mjesto najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata.
Povratak u Srebrenicu je nekome katarza, nekome nemoguća misija
Damir (23) i Fatima (20) su muslimani – prema izgledu jako slični i Hrvatima i Srbima sa kojima dijele zemlju. Svi su Slaveni. Svi govore isti jezik. Jedina razlika među njima je religija.
Fatima je mala i sitna, ima tople smeđe oči i širok osmijeh. Čini se da je komunikativnija i jača nego njen brat. Protivila se vraćanju u Srebrenicu. Bila je tu samo 2004. godine zbog dokumenata. Kaže da nije znala hoće li pronaći snagu i hrabrost da ikada dođe ponovo. Nježni Damir, koji dolazi barem jednom godišnje posjetiti brata od oca (koji je pobjegao kroz šumu iz Srebrenice), dolazak smatra katarzom.
Sjedeći u Memorijalnom centru u Potočarima, Fatima više ne može kontrolisati emocije koje suzdržava cijeli dan. Iza nje, nalazi se hiljade nišana, drugih muškaraca koji su ubijeni tog jula. I Fatima i Damir sanjaju da će ostaci njihovog oca biti pronađeni kako bi pokopali i oca i majku zajedno.
“Jako sam ljuta kada dođem ovdje. Ne mogu vjerovati da se sve ovo desilo nama i svim ovim porodicama. Kada sam stajala u kući gdje smo nekada živjeli, osjećala sam kao da su moji roditelji uz mene. Kao da sam prvi put, u deset godina, uspjela da ih vidim i čujem njihove glasove. Imala sam flešbekove. Dozivala sam ih, a oni su se sakrivali od mene. Onda bi se pojavili i svi bi se smijali. Istina je da ih ne pokušavam zaboraviti jer će uvijek biti u mom srcu. Ali sam svjesna da moram nastaviti sa životom”, priča Fatima.
Kaže da je pokušavala ubijediti sebe da je njena majka morala izvršiti samoubistvo na taj način, ali ne uspjeva.
“Kako postajem starija, manje je krivim. Znam da je bila jako vezana za oca. Voljela ga je previše. Možda nije mogla podnijeti da se rastane od njega. Možda je željela da ga je pustila da ranije pobjegne kroz šumu i možda se osjećala krivom jer se vratio u UN bazu, jer je vjerovala međunarodnoj zajednici što ga je dovelo do smrti. Samo ona zna šta ju je navelo na taj korak”, kaže ona.
“Prije sam je možda i mrzio.. ali mislim da je to bilo zbog pritiska, taj bijes. Za nas je jako teško jer je fotografija postala poznata u cijelom svijetu, ali je dobro jer cijeli svijet može vidjeti užase koji su se dešavali ovdje”, priča Damir.
Njih dvoje su proveli djetinjstvo u malom selu Jezero udaljeno od Srebrenice oko 30 km, samo pet kilometara od srbijanske granice.
Sjećanje na igranje fudbala sa ocem Selmanom
Damir se jako dobro sjeća svojih ranih godina u Jezeru – kada je igrao fudbala sa ocem Selmanom za kojeg kaže da je bio dobar, zabavan i nježan. Radio je u fabrici namještaja.
Sjeća se i da ga je vodio u školu te su išli na duge vožnje autom.
Njegova sestra se sjeća malo toga, živjela je tu do svoje sedme godine. Kaže da su je užasi natjerali da zaboravi i lijepe stvari pa se danas ne može sjetiti niti jedne.
Jezero je blizu srbijanske granice pa je bilo prvo mjesto koje je etnički očišćeno nakon bitki u aprilu 1992. godine. Srbijanske trupe su prešle granicu kako bi protjerale sve muslimane i ostvarile san srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića o “velikoj Srbiji”.
Damirov daidža od 28 godina je bio prvi član te porodice koji je ubijen, dok je brao kukuruz. Osmanovići su tada spakovali stvari i otišli u druge krajeve.
“Sjećam se da je kuća spaljena, dva su muškarca bila mrtva i sjećam da se smo pobjegli, plašeći se za svoje živote”, priča Damir.
Boravili su u jednom selu u kući gdje su živjeli muslimani, ali su uskoro dobili poruku kako se izbjeglice okupljaju u Srebrenici i odlučili su se pridružiti im se. Osmanovići su se smatrali sretnima jer je njihov rođak napustio kuću kada su počele borbe te su tu boravili.
Danas, u toj istoj kući stoje Damir i Fatima.
Ona se suzdržava da ne plače, dok se Damir sjeća dana provedenih tu. Sjeća se oca koji je pravio male gitare i kutije cigara od drveta i prodavao ih kako bi plaćali hranu. Kaže da je bio jako pametan.
Početkom 1993. u Srebrenici je počeo pakao.
Bosanski Srbi podržani trupama, tenkovima i artiljerijom iz Srbije nastavili su napadati enklavu. Kada je šef snaga UN-a francuski general Philippe Morillon došao u Srebrenicu, bio je okružen uznemirenim ženama i djecom. Dao im je obećanje koje će progoniti i njega i UN. “Sada ste pod zaštitom UN-ovih snaga”, rekao je na megafon. “Nikada vas neću napustiti.”
“Zaštićena zona”
Mjesec kasnije, 16. aprila 1993., Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju kojom se Srebrenica proglašava “zaštićenom zonom”. Rezolucijom se tražilo da se bosanski Srbi povuku i da Naser Orić i njegovi borci predaju oružje. Drugim riječima, Srebrenica će biti demilitarizirana, a zauzvrat će biti poslane snage UN-a.
Osmanovići su oduševljeno reagirali na vijest.
“Svi su se smijali i plakali”, prisjeća se Damir. “Skakali su i grlili jedni druge.”
UN je svojim postrojbama možda dao ograničen mandat, ali to nije spriječilo Bosance da na naoružane vojnike sa plavim šljemovima, gledaju kao na svoje zaštitnike. Ali, kako će porodica kasnije otkriti, život u “sigurnom području” nije garantovao sigurnost.
Početkom jula borbe su ponovno intenzivirane. Međunarodna zajednica i njeni lideri pokušali su pregovarati s generalom Ratkom Mladićem, zapovjednikom vojske bosanskih Srba i njegovim političkim liderom Radovanom Karadžićem.
Kao i hiljade drugih preplašenih muslimana zarobljenih u gradu, Selman Osmanović vjerovao je da ima samo jednu šansu da preživi. Bilo je to pridruživanje 15.000 ljudi koji su već pokušavali pobjeći noću preko šumskih područja. Put je postao poznat kao “Put od suza” ili “Maraton smrti”.
Supruga Ferida ga je molila da ne ide. Strmi brežuljci bili su puni mina. Srpske snage znale su kojom stazom moraju proći da bi došli do sigurnih područja udaljenih 40 kilometara.
Jecajući, svom suprugu je rekla da je najbolja opcija za porodicu da se drže zajedno te da odu u sjedište holandske baze u tvornici akumulatora u Potočarima, dvije milje sjeverno od Srebrenice. Iako mirovne snage nisu bile posebno naoružane te ih je bilo malo, Ferida je uvjerila supruga da će tamo biti sigurni.
“Tamo će oči svijeta biti na nama”,rekla je. “UN i NATO će doći da nas spasu kako su i obećali.”
U zoru 11. jula 1995. Srebrenica je na rubu kolapsa. Porodica Osmanović pridružila se izbjeglicama koje su se kretale do posljednjeg utočišta. U bazi UN-a pronašli su zaključana vrata. Oko 5.000 ljudi ušlo je u bazu kroz rupu na ogradi, 20.000 u stanju histerije bilo je izvan.
Selman je dva puta pokušavao pobjeći kroz šumu, ali je zbog jakog granatiranja morao odustati. Vratio se porodici, svi su pokušali spavati na jednoj deki.
“Majka je iskočila iz autobusa, vrištala je i plakala”
Čim su srpske snage trijumfalno ušle u Srebrenicu, počeli su ismijavati UN-u i njihovu “zaštićenu zonu”, te razdvajati muškarce od 17 do 70 godina na “saslušanje zbog sumnje u ratne zločine”.
Sljedećeg jutra autobusi su odveli ženu i djece u Tuzlu. Damir, tihi mladić, gleda u daljinu prisjećajući se dešavanja.
“Četvero nas je krenulo je prema autobusima. Žene su vrištale. Držao sam se za svog oca jer sam uvijek osjećao da će me bez obzira na sve zaštititi …Četnici [Srbi] stajali su s obje strane ceste. Baš kada smo trebali ući u autobus, zgrabili su oca. Uperili su oružje prema njemu i rekli da se pridruži ostalim muškarcima. Nisam ga htio ostaviti pa sam i ja krenuo. Ali majka je iskočila iz autobusa, vrištala je i plakala i nekako me uspjela osvojiti od oca. Zagrlio sam ga i poljubio, svi su plakali, ali nikada nisam mislio da ga više nikada neću vidjeti.”
Te noći i pet dana nakon toga, zrak oko Srebrenice bio je ispunjen krikovima muškaraca i dječaka koji su bili osakaćeni, zaklani, neki živi zakopani, drugi ubijeni i bacani u masovne grobnice. Žene i djevojke su silovane.
Damir i Fatima prisjećaju se kako im je majka postajala sve više uznemirena.
“U jednom trenutku stalno je ponavljala: ‘Moj muž dolazi, moj muž dolazi’, ali možda je shvatila da se više nikada neće vratiti!, kaže Damir.
“Kada smo se probudili, majke nije bilo”
“Tada je majka rekla: ‘Ostani tamo.’ Zaspali smo i kad smo se ujutro probudili majke nije bilo. Sestra i ja smo je tražili. Dva puta smo pretražili kamp, dozivali smo je. Ali nismo je pronašli.”
Nedaleko u šumi, djeca su pronašla obješenu ženu u bijeloj haljini i crvenom džemperu. Rekli su fotografu Darku Bandiću, koji je snimio samo dvije fotografije, jer nije bio siguran hoće li ih uredništvo željeti. Niko nije znao ko je ona.
Niko nije plakao za njom kada je policija konačno spustila tijelo, a samo jedan policajac je bdio nad truplom dok je ležalo ispred vrata kampa, objavio je Guardian.
Policija ju je pokopala u anonimnom grobu izvan izbjegličkog kampa. Na drvenoj podlozi su napisali: “Nepoznato, Tuzla.”
Šest mjeseci kasnije, kada im je američki novinar pokazao fotografiju, Fatima i Damir otkrili su šta se dogodilo njihovoj majci. Prvi put su posjetili njen grob i flomasterom napisali njeno ime. Kada su se nekoliko mjeseci kasnije vratili, groba nije bilo.
Prošlo je gotovo 10 godina od pada Srebrenice, a Bosna i Hercegovina i dalje je duboko traumatizirana zemlja.
Fatima i Damir studenti su na Univerzitetu u Sarajevu. Fatima studira Političke nauke i sanja da postane novinar. Damir je diplomirao fiziku i nada se da će postati učitelj. Ali činjenica da su odgovorne osobe i dalje na slobodi čini proces iscjeljivanja i pomirenja mnogo težim.
“Ne vidim nikakvu svrhu u nasilju i mržnji. Ali jako sam ljut. Znam da se običnim ljudima ponekad naređuje da rade ono što inače ne rade…pa ne krivim sve Srbe. Ali krivim generala Mladića i Karadžića. Moraju se dovesti pred lice pravde. Krivim i svijet jer mislim da je sve ovo moglo biti spriječeno da je svijet odlučio ranije djelovati i zaustaviti genocid. Mogli su, ali nisu htjeli”, rekao je Damir.
Sunce zalazi za planinu. Prije nego što krenu na trosatni put kući, Fatima i Damir jošjednom se okreću prema bivšoj UN bazi u kojoj su tražili utočište. Poginju glavu i mole se za duše onih koji su bili masakrirani u Srebrenici.
“Vidio sam toliko strašnih stvari u Bosni”
Darko Bandić bio je slobodni fotograf iz Hrvatske koji je pokrivao balkanske ratove za Associated Press kada je snimio fotografiju Feride Osmanović.
“U veliki improvizirani izbjeglički kamp u Tuzli stigao sam rano ujutro, oko 5.30. Desetine hiljada uznemirenih žena i djece stiglo je u kamp dan ranije. Baš kad sam htio ući, dvije ili tri djevojke rekle su mi da su vidjele ženu koja visi s drveta u šumi. Odveli su me do nje. Bio sam pomalo zbunjen. Nisam znao tačno šta da radim. Vidio sam njeno lice, ali nisam htio da ga snimim. Napravio sam tek nekoliko fotografija, a zatim se vratio do UN čuvara. Sjećam se da je bio švedski vojnik i rekao samo mu šta sam vidio. On je odgovorio: “Za sada, vodimo brigu o onima koji su živi.”
“Vidio sam mnogo strašnih stvari u ratu u BiH. Ovo je bio sam jedan od njih. Pitao sam se šta joj se strašno moralo dogoditi kako bi si oduzela život. Ali nikad nisam saznao. Sve do prošle godine nisam znao ni njeno ime”.
M. I. – I. S.