Srebrenica između prijetnje i prilike: Još jedna bitka za istinu i sudbinu Bošnjaka i BiH

265

Piše: Emir Suljagić  

Krajnje je vrijeme i posljednji trenutak da se sa genocida u Bosni i Hercegovini skine ljaga „opštinskog genocida“.

U deceniji u kojoj su evropske elite vjerovale da je genocid nad bosanskim muslimanima „bolna, ali realistična obnova kršćanske Evrope“ nije bilo moguće dobiti priznanje činjenice da je kompletno muslimansko stanovništvo bilo meta genocidnog plana na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine u trajanju od tri godine. Još manje je to moguće danas, kada još veći dio evropskih političkih elita vjeruje da učestvuje ili predvodi borbu za očuvanje evropskog „kršćanskog“ identiteta od muslimanske invazije.

Presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju da je operacija uništenja muškog stanovništva UN-ove zaštićene zone Srebrenice u julu 1995. godine genocid, predstavlja istovremeno ponižavajuće mrvice pravde i krajnji domet evropske i svjetske savjesti.   Genocid je politički zločin; postoji zajednička i kolektivna odgovornost elita i građana za postupke njihovih elita kada je rezultat njihovih postupaka uništenje jednog naroda, dijelom ili u cjelini; genocid mogu počiniti države i/ili proto-države. Stepen kolektivne odgovornosti direktno je proporcionalan legitimitetu, podršci koju institucije i političke ili administrativno-teritorijalne cjeline nastale kao rezultat genocida imaju u stanovništvu.

Genocid u Bosni i Hercegovini bio je rezultat prije svega srpskog i srbijanskog državnog i državotvornog projekta; strategija izabrana za provođenje u djelo tog projekta nazvana je etničkim čišćenjem. Ali, postojao je i paralelan i komplementaran, hrvatski projekt. Oba projekta su evoluirali, prilagođavali se, koristili nove mogućnosti, testirali nove „crvene linije“; ali, namjera i cilj bili su zajednički – rješavanje „srpsko-hrvatskog pitanja“ na ruševinama Bosne i Hercegovine i masovnim grobnicama njenog muslimanskog stanovništva (ali i nemuslimana koji nisu dijelili njihove vrijednosti).

Etničko čišćenje, koje je u mjesecima nakon što je prvi put ušlo u upotrebu i rječnik – tada kao eufemizam za genocid – međutim, ne treba odbacivati u analizi bosanskog genocida. Štaviše, etničko čišćenje je  vjekovima korištena i primijenjivana strategija izgradnje države; ne postoji nijedna moderna evropska država čije elite nisu u jednom trenutku pribjegle etničkom čišćenju.

U slučaju Bosne i Hercegovine, etničko čišćenje sastojalo se od pet jasnih „politika“: masovnih ubistava, masovne internacije u logore, nasilne deportacije, uništenja spomenika i kulture uopšte uzevši, te uništavanje dokaza o počinjenim zločinima. Ove mjere, primijenjene u kombinaciji, putem državnih/proto-državnih organa i na ograničenom prostoru, protiv muslimanskog stanovništva za rezultat su imale – genocid.   Stoga je u ovom trenutku potrebno početi graditi potpuno novi narativ. I potrebno je izgradnju narativa započeti upravo od Srebrenice.

Sudovi sude, narodi imaju (ili nemaju) priče. Presude čita ograničen broj ljudi, za to su potrebne kvalifikacije, vrijeme i resursi; ljudi pričaju priče, za pričanje priča nisu potrebne nikakve kvalifikacije, svaka ili skoro svaka društvena transakcija podrazumijeva pričanje priče, svaki dan od trenutka kada se probudimo sve dok naveče ne zaspimo.

Naša sadašnja priča je da je pokušaj uništenja bosanskih muslimana kao naroda – kombinacijom masovnih ubistava, masovne internacije u logore, nasilne deportacije, uništenja svakog traga postojanja – trajao pet dana i dogodilo se u i oko Srebrenice između 11. i 16. jula 1995. godine.

Srebrenička genocidna operacija 1995. godine je – i to su činjenice – kulminacija trogodišnjeg procesa uništenja muslimanskog stanovništva istočne Bosne, na teritoriji koja obuhvata sedam istočnobosanskih opština. Proces je trajao tri godine i pored pet već spomenutih mjera sadržao i srednjevjekovnu opsadu Srebrenice, iako manje brutalnu od opsade Sarajeva. Ali, upravo u tome i jeste stvar: između opsade Sarajeva i Srebrenice postoji direktna veza; zločin počinjen nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu bio je najava onog što će se dogoditi ako ili kada uđu u Sarajevo.

Decenijska kampanja negiranja genocida – prije svega Srebrenice – vlasti u entitetu Republika Srpska, doživjela je nedavno svoj logičan zaključak u odluci o formiranju tzv. Komisije za Srebrenicu. Njen cilj je vrlo jednostavan: stvaranje paralelne i kompetitivne naracije o Srebrenici.   Međutim, to nije prijetnja, nego prilika. Memorijalni centar „Srebrenica-Potočari“ je državni organ zadužen za memorijalizaciju, ali i za istraživanje i utvrđivanje činjenica vezanih za genocidnu operaciju iz jula 1995. godine.

Stoga – ostatak teksta treba čitati kao policy proposal – u najskorije vrijeme ima obavezu da formira vlastitu (domaću, međunarodnu, domaću sa međunarodnom supervizijom) komisiju koja će imati samo jedan zadatak – da proizvede izvještaj pod naslovom: „Genocid nad Bošnjacima-muslimanima u sjeveroistočnoj Bosni u periodu od aprila 1992. godine do oktobra 1995. godine“. MC „Srebrenica-Potočari“ je, vrijedi potcrtati, državni organ sa eksplicitnim mandatom da to učini.   Umjesto zaključka, neka mi bude dopuštena lična opaska.

Od ljeta prošle godine pokušavam uvjeriti ljude koji o tome mogu donijeti odluku u Sarajevu da se prihvate ovog posla. Na našu zajedničku žalost, nisam imao naročitog uspjeha. Ako ostanem sam, znaću da je i ova bitka izgubljena. I neće biti prva, ni posljednja, niti će značiti da će borba stati. Ali, ako se i iduća generacija bude morala boriti za opstanak – sa mnogo manje izgleda na uspjeh – neka se zna da je to zato što im niko nikada nije ispričao vrlo bazičnu priču o tome šta se u ovoj zemlji događalo između 1992. i 1995. godine. I kome.     (Vijesti.ba)