Piše: Muhamed FAZLAGIĆ
Sjednicu Narodne skupštine RS koju je sazvao Milorad Dodik s ciljem odbacivanja izvještaja Komisije Vlade Republike Srpske za Srebrenicu iz 2004. godine, a čiji je nalaz bio da je od 10. do 19. jula 1995. godine na području Srebrenice stradalo oko 7.800 Bošnjaka, završila je epilogom koji se vrlo jasno mogao naslutiti.
Nepovoljno po sudski i historijski utvrđenu istinu, revizionističkim pristupom, krenulo se u zadnju fazu izvršenja genocida. Dodatno razočaravajuće je da su izvještaj odbacile i sve druge političke partije sa sjedištem u manjem BH entitetu. Ništa manje zabrinjavajuće od egzekucije velikosrpskog plana koji provodi Dodik, nije ni “politika ublažavanja” (a policy of appeasement) koju provodi vladajuća koalicija stranaka koje sebe nazivaju “probosanskim”.
Takva politika, odnosno politika “relaksacije odnosa” među narodima nam apsolutno ništa dobrog nije donijela u posljednje četiri godine. Naprotiv, pojačala je tonove koji zagovaraju raspad države i ponovno stradanje žrtve iz devedesetih.
Dodik uporno poziva na razgraničenje i najavljuje novo iscrtavanje granica eksplicitno poručujući:”Samo naivni mogu misliti da je problem Bosne završen, time što se on hermetički ili hipotetički drži kao takav.”
Ne shvatajući ovakve izjave i aktivnosti Dodika najozbiljnije i svrstavati ih u red predizbornih trikova ili spinova, mogu samo nedobronamjerni i oni koji ne razumiju ozbiljnost njegovih postupaka koji imaju svoj kontinuitet i kreću se po jasno planiranoj matrici, davno dizajniranoj unutar SANU.
Da budemo pošteni, dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica, koja vrlo kolokvijalno i neformalno tretira prijetnje koje dolaze iz Beograda, a emituju se preko njihovih surogata u Banja Luci. S tim u vezi vrijeme je da se konačno očituje i visoki predstavnik Valentin Inzko.
Povodom održane sjednice NSRS i posljednjih izjava predsjednika manjeg BH entiteta krajnje je vrijeme za konkretne poteze:
1. Da visoki predstavnik shodno ovlastima poduzme akcije u implementaciji presuda Haškog tribunala (ICTY) i Međunarodnog suda pravde u kojima je utvrđen genocid i udruženi zločinački poduhvat, a u skladu sa Konvencijom o prevenciji genocida, čije su odredbe obligatorne za cijelu međunarodnu zajednicu.
2. Kao predstavnik BiH shodno Anexu 10, visoki predstavnik je jedini ovlašten da pokrene takvo pitanje. Obzirom da se radi o povelji UN i međunarodnim konvencijama, te je njegovo postupanje obavezujuće po međunarodnom pravu, OHR se ne može pozivati na domicilno pravo i na saglasnost članova Predsjedništva BiH, jer Anex 10 je tako i koncipiran, kako bi spriječio blokade u Predsjedništvu BiH, a prema BIH omogućio primjenu međunarodnog prava.
U slučaju izostanka ovakve rezolutne akcije visokog predstavnika, ili eventualnog sakrivanja iza nejedinstva među članicama Vijeća za implementaciju mira (PIC), jasno se šalje poruka građanskoj većini u Bosni i Hercegovini da su i ovaj put ostavljeni na nemilost najdestruktivnijim faktorima u BiH i okruženju.
Ili da citiram svog druga Dinu Mustafića, uvaženog intelektualca i filmskog radnika:”Stotine hiljada izginulih, više od milion raseljenih, nisu zaustavili srpski nacionalizam koji otvoreno zagovara Vučić sa Dodikom. Biće kasno ako se sada ne zaustave, oni vode opet u RAT!”