Šta će Lavrov u BiH usred užarene izborne kampanje

366

Piše: Nedžad AHATOVIĆ

Stotinu puta do sada smo čuli da je Bosna i Hercegovina mala država i da nije nikome interesantna, posebno sa aspekta složenosti njenog političkog sistema i kompliciranih sveukupnih društveno političkih odnosa. Kredibilitet državnih institucija se redovno dovodi u pitanje od strane svih političkih subjekata u BiH, zbog indolencije, neodgovornosti i neispunjavanja preuzetih međunarodnih obaveza. Država Bosna i Hercegovina se stoga, prema medijima, a posebno onima u bosanskohercegovačkom entitetu RS, čini apsolutno beskorisnom i skupom. Čemu onda njeno postojanje uopće, ako ne postoji čvrst konsenzus sva tri njena naroda po tom pitanju. Ovaj medijski  narativ se potkrade i medijima u Federaciji BiH koji radi dnevno političkih potreba, redovno preispituju kredibilitet državnih institucija. Stvara se utisak da država nije nikome potrebna, što je vrlo opasna subverzija.

Ovaj medijski izričaj nije slučajan. On je proizvod asimetričnog načina ratovanja ili popularno nazvanog hibridnog ratovanja koji se vodi u okviru vještačkog sistema vrijednosti kreiranom u spirali popularnosti društvenih mreža i news portala za koji je po raznim osnovama Ruska Federacija prošle godine izdvojila 1,7 milijardi eura.  Nažalost naši dežurni  kritičari tzv. „nesvrstano-kumrovačke škole novinarstva“ kazat će da SAD za iste svrhe izdvajaju 10 puta više. Takvi dušobrižnici će bez ustezanja postaviti tezu da je svjetska dominacija i hegemonija koju SAD šire globalno bazirana na despotizmu i aroganciji, a to što je njihova koleginica Ana Politkovskaja kolumnistica „Novaje Gazete“ ubijena 2006. godine u Moskvi u liftu svoje zgrade sa četiri metka, eh to je izdvojeni incident, zbog kojeg oni jako žale. Njen jedini grijeh je što se zajedno sa koleginicom Anastazijom Baburovom koja je 2009. godine također likvidirana metkom u potiljak, bavila koruptivnim radnjama i organiziranim kriminalom ljudi koji su bili i sada su jako bliski predsjedniku Putinu, kao što je Dmitrij Medvedev bivši predsjednik, a sadašnji premijer Rusije, zatim Viktor Janukovič bivši predsjednik Ukrajine, pa ozloglašeni Igor Šečin, direktor državne naftne kompanije RUSNJAFT, Sergej Ivanov, sadašnji šef predsjedničkog kabineta, Sergej Stepašin, bivši sveznajući šef ruskog FSB-a koji čuva tajne o svima, Grigorij Poltavčenko, guverner Sankt Petersburga sjedišta političkog pravca „Putinizma“ i Germana Grefa, bivšeg direktora najveće ruske banke SBERBANK. Ova imena apsolutna su nepoznanica u našem javnom životu zahvaljujući „nesvrstano-kumrovačkoj školi novinarstva“, a itekako su upleteni ili su bili upleteni na ovaj ili onaj način u sva dešavanja u Evropi, pa i na Zapadnom Balkanu koji se direktno tiču ruskih političkih i ekonomskih interesa u posljednjih 25 godina.  Naravno, tu slijedi političko-novinarska floskula da smo mi suviše mali da bi se Kremlj bavio nama. Takvi recimo ne znaju da je  1873. godine arhimandrit Sava Konstatinović specijalno iz Rusije kao poklon ruske carske porodice Romanov u najveći pravoslavni hram u BiH tada još u izgradnji – Sabornu crkvu sjedište Dabrobosanske Patrijaršije u Sarajevu, donio posebno oslikane i pozlaćene ikone za ikonostas koje se i danas nalaze u crkvi. Eto toliko o tome koliko smo mi bili mali i ne bitni Kremlju.

Ako uzmemo  u obzir sva geopolitička dešavanja između svjetskih super sila, u tim globalnim vodama Bosna i Hercegovina jeste geografski gledano mali prostor, ali je to prostor koji se može za jako kratko vrijeme preko medija kontaminirati mržnjom baziranoj na ratnim stradanjima tokom agresije na R BiH ’92-’95. koja opet može munjevito prerasti u konflikt. Ta se mržnja brižljivo gaji i uzima kao adut Beograda u pregovorima sa EU oko statusa Kosova, a sprovodi se preko postulata negiranja bosanskog jezika, tradicije, kulture, nacije i genocida nad Bošnjacima, pa do otvorenih iredentističkih i separatističkih težnji političkog rukovodstva bosanskih Srba. Takve aktivnosti komplementarne su sa interesima Rusije da zaustavi širenje NATO-a i dovede u pitanje kredibilitet institucija Evropske unije kada je u pitanju njihovo proširenje na Zapadni Balkan.

U svemu tome, politički tajkuni poput Dodika, koji je by the way pravi prototip sličnih političkih tajkuna u Rusiji, traže za sebe bijeg od odgovornosti za navodne koruptivne afere, uslijed čega neće prezati od toga da izazovu konflikt kako bi vrlo kvalitetno izbjegli bijes pravne države. U takvoj atmosferi Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije igrao je ruski rulet sa SAD-om, Velikom Britanijom i zemljama EU, opasno balansirajući između sa jedne strane težnje Srbije za ulaskom u EU uz uslov sa vračanjem Kosova u njen ustavno-pravni okvir kroz pregovore na miran način i sa druge strane otvorene ucijene kroz stalno poticanje političke destabilizacije pa i izazivanja konflikta u Bosni radi aneksije entiteta RS milom ili silom, ili vraćanja Kosova isključivo silom u ustavno-pravni poredak Republike Srbije.

Nakon što je Njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila u ponedjeljak (13.08.’18.) u Berlinu, poslije sastanka s Denisom Zvizdićem, predsjedavajućim Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, da na Balkanu neće biti promjena granica, dodavši – da to izgleda svaki put mora da se ponavlja, Vučićev ruski rulet ili adut na koji je računao kod vraćanja Kosova, a to je strah Evrope od novog konflikta na Balkanu, se kobno završio.

Ono što je na svojoj uobičajeno teatralnoj konferenciji za novinare povodom ove izjave Njemačke kancelarke Merkel, između redova Vučić kazao, jeste da Srbija ne može dobiti na upravljanje sjeverni dio Kosova, a može se uspostaviti regija Srpskih opština na Sjeveru Kosova, uz punu jurisdikciju institucija države Kosovo nad tom teritorijom, uz razumije se punu bilateralnu saradnju Prištine i Beograda po ovom pitanju. To znači upravo ono što je kancelarka Merkel i kazala – NA BALKANU NEĆE BITI PROMJENA GRANICA, odnosno Kosovo je samostalna i nezavisna država. Imajući to u vidu pred Vučićem su dva izbora. Prvo – da pokuša da diplomatskim putem izvuče za Srbiju što bolju poziciju u pregovorima sa Kosovom i EU što ne bi u konačnici odgodilo priznanje nezavisnosti Kosova u UN-u ili da se prikloni neformalnom vojnom savezu BRICS i stavi se pod političku i vojnu zaštitu Rusije kojoj bi eventualna kriza u Bosni bila izgovor za uspostavu svog vojnog kontingenta u Entitetu RS i Srbiji što bi definitivno na neodređeno vrijeme odgodilo priznanje nezavisnosti Kosova u UN-u. Teška dilema, posebno sa aspekta eventualnog tviter odgovora predsjednika Trampa i konkretnih aktivnosti u tom pravcu od strane najmoćnijeg vojnog saveza NATO kako u BiH, tako i na Kosovu.

Zato se usred užarene političke kampanje u Bosni, u septembru mjesecu ove godine, u posjetu najavljuje šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, kako bi svekolikom balkanskom puku saopštio balgodarnu poruku njegovog preuzvišenija Vladimira Vladimiroviča Putina, apsolutnog vladara Rusije, Novaje Rusije, Abhazije, Južne Osetije, Krima i po milosti božjoj i Ruske Srpske odnosno pravno poznatije kao BH entitet Republika Srpska.  Ova poruka Sergeja Lavrova, odnosno predsjednika Putina može biti ključna za mirnu budućnost ovoga regiona. No ona ni u prvoj, a posebno u drugoj Vučićevoj kombinaciji neće biti bazirana na punom poštivanju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, jer se ne poštuje državni suverenitet Srbije. Ono što važi sa Srbiju, a to je puno poštivanje državnog suvereniteta uključujući i Kosovo, nažalost ne važi ni za Bosnu i Hercegovinu, ni za Ukrajinu ni za Gruziju. Ova Putinova poruka će odrediti i dalje aktivnosti EU, Velike Britanije i SAD-a kada je u pitanju Zapadni Balkan, jer u strategiji haosa, koju bi Kremlj mogao izazvati, pa i tom direktnom porukom poglavito u Bosni i Hercegovini, brzina reakcije i adaptacija na postojeće stanje su ključni faktori za kontrolu situacije. Zasebno pitanje je gdje je Dragan Čović i hrvatsko pitanje u cijeloj ovoj priči, ako ga otvoreno kritiziraju OHR, Ambasador EU u BiH i Američka Ambasada u Sarajevu?

Ali, ništa za to. Nas će naši nagrađivani novinari i publicisti iz „nesvrstano-kumrovačke škole novinarstva“ nastaviti „argumentirano“ ubijeđivati  da su glavni krivac SAD sa Trampom na čelu i naopakom vanjskom politikom i privatnim korporacijama koje stoje iza svih ratova u svijetu radi povećanja profita, a to što se Rusija otvoreno miješa u naš izborni proces, kao u SAD-u ili u Francuskoj, to nema veze. Nema veze ni to što je Aleksej Navaljni ugledni opozicioni političar u Rusiji ubijen, jer to se dešava, šta ćete, sudbina.

Teško nama sa ovakvim političarima koji svoj politički uticaj grade na neznanju, nacionalizmu i strahovima od drugog i drugačijeg, a ne na euroatlantskim integracijama, državotvornom kredibilitetu i konkretnim ekonomskim programima i uspjesima u oblasti zapošljavanja i privlačenja stranih investicija, a još teže sa nagrađivanim novinarima koji sudbinu ovih prostora vezuju za komunističke floskule o svjetskoj zavjeri protiv proletarijata, pa ne vide dalje od crvenog barjaka na Marijanu, kojeg je odavno zamijenila mila trobojnica.  

Vezani članci

Zašto je Kosovo formiralo vojsku Piše: Hamza Višća Republika Kosovo je danas (14. decembar), Odlukom Parlamenta dobilo Vojsku, koja bi trebala čuvati ”suverenitet i teritorijalni int...
Dodikove opasne igre Piše: Edina LATIF „Proruski srpski nacionalista proglasio je pobjedu u izbornoj utrci za srpskog člana tročlanog Predsjedništva BiH.  Pobjeda Milorad...
Genocid je proces ili kako su “zemljicu Bosn... Piše: Emir SULJAGIĆ  Tuđman i Slobodan Milošević su nam na početku jugoslovenske krize nudili „zemljicu Bosnu“. Genocid je proces, a ne događaj. Gen...
Rastakanje bosanskog bića: Od Draže i Pavelića, pr... Piše: Nedžad AHATOVIĆ  ...Tuđe horde proklete nadiru kroz noć, juriš moji junaci mi moramo proć'... Kaže pjesma o legendarnom partizanskom komandantu...