Piše: Edina LATIF
I dok u sebi pjevušim Merlinove stihove “Šta njima znače naši životi…” razmišljam o tome kako su nas političari doveli u stanje kolektivnog ludila da više i ne pamtimo rođendane članova porodice, dragih ljudi, prijatelja, da su godišnjice braka, mature gotovo zaboravljene. Svi nekada bitni datumi sada su postali nebitni.
Ugurali su nas sve zajedno u svoj “savršeni krug” u kojem nam se sve svodi na 21. novembar i 14. decembar, parafiranje i potpisivanje Dejtona, neustavni 9. januar, negiranje 1. marta Dana nezavisnosti i 25. novembra Dana državnosti, 18. novembar datum osnivanja HZHB, 28. avgust dan osnivanja tzv. HRHB, hoće li Ivanić postrojiti OS BiH, smije li ne smije li….ko je kome došao na prijem…ko s kim od njih (ne) razgovara, ko je veći Bošnjak, ko Srbin, ko Hrvat.
Većina građana preživljava jedva od 1. do 1. u mjesecu, pakujući uz suze djecu da peru i služe stare Njemce i Njemice, a oni uz ciku i veselje svoju spremaju na “sorbone” i “oksforde” i usput masno naplate unaprijed dogovorene svađe i natezanja.
Srđan Puhalo nas je na društvenim mrežama podsjetio zbog čega se grčevito bore za fotelje i koliko im je stalo do ove države i njenih građana, a koliko ustvari do goleme zarade.
-Halid Genjac je 22 godine poslanik u Parlamentu BIH, znači 22 godine x 12 mjeseci x 3000 KM =792 000 KM neto. Da li bi vi nešto mijenjali u BiH da ovako zarađujete?!!, pitao nas je Puhalo.
Dodali se na ovaj iznos zarada od komisija, putovanja i još ko zna čega dobije se cifra od vrtoglavih million KM za 22 godine!
Genjac je samo uzet kao primjer, a genjaca koji plivaju leđno, prsno ili delfin u političkim vodama ( iz svih stranaka u FBiH i RS) ima na izvoz.
Državni parlamentarac u prosjeku ima mjesečna primanja oko 5.000 KM. To znači da dnevno može potrošiti 166,66 KM, odnosno za dva dana skršiti prosječnu penziju.
Politika je u ovoj zemlji postala unosan biznis, i stoga ne treba čuditi što veliki broj njih gledamo više od dvije decenije na ovim ili onim pozicijama.
Izbori ove godine za mnoge su posljednji ( kada je riječ o radnom stažu) i međusobno će se “udarati” do posljednjeg daha. Oktobar je mjesec borbe na život i smrt za većinu, za završni mandat nakon kojeg ulijeću u penzije od po 1.500 KM, ako ne i veće.
Upregnut će se svim silama, i nemilice trošiti budžete od općinskog do državnog nivoa da kupe sve što se kupiti može ( glasače) kako bi osigurali za sebe još četiri godine “teškog života”.
Inspirisani “patnjama” političara i tajkuna duhoviti Cazinjani su prije nekoliko godina snimili kratki film o privatniku Rahmanu i tegobnom životu u stanu od 360 kvadrata.
“Težak život” Rahmana i njegove porodice potrajao je duže od očekivanog, pa je tako uoči Općih izbora 2010. godine, na pitanje da li će glasati odgovorio da neće, i da nema za to vremena.
-Ja na izbore izlaziti neću, ja imam svojih problema. Živim u stanu od 360 kvadrata, imam bolesno dijete, šmrca. Moram ga ostaviti svaku noć samog da dođem ovdje podići honorare od komisija, upravnih odbora. Meni bolje biti ne može! Ko misli da mu može biti bolje nek’ izađe i nek’ glasa!
Ovako razmišljaju svi naši rahmani. A vi? Može li vama biti bolje? Dok razmišljate, pjevušite u sebi kao i ja: “Šta njima znače naši životi….”