Puno je prošlo od te izjave prvog u bh. Srba Milorada Dodika, a iz HDZ-a ni pisma, ni glasa. Za razliku od desetak otvorenih, zatvorenih, poslanih i neposlanih pisama HDZ-ovih prvaka u vezi s tobožnjom političko-medijskom hajkom i protestima za vrijeme mise u Sarajevu ili “na prostoru džihada”, kako to voli napisati Haman Konzul na Poskoku, čime pokazuje suštinsko nerazumijevanje tog pojma, ovog puta – potpuni muk.

- -

Tek su pojedini mediji bliski HDZ-ovoj vrhuški uopće i prenijeli izjavu maskirajući je naslovima o drugoj Dodikovoj omiljenoj temi – Handžar diviziji, dok su neki gotovo sa simpatijama zaključili kako je “papanska”.

Družina sa derneka priređenog u čast zločinca Darija Kordića, Dragan Čović, Borjana Krišto, Lidija Bradara i poslovično nebitni Marinko Čavara, kao ni dežurni referent za reagiranje Josip Brkić, nisu ni trepnuli. Tu su i ostali, listom HDZ-ovi, lizači poštanskih markica (nije valjda neko pomislio da su autori pisama odaslanih u Brisel?!), koje ovakvi Dodikovi istupi ne dotiču.

Izostanak bilo kakve reakcije iz HDZ-a može iznenaditi samo potpune ludake ili nekog ko je, koliko jučer, doselio ovdje iz Burundija. A toliko odvažnih avanturista posve sigurno nema. Dakle, nije iznenadilo nikoga. Čovićev i Dodikov političko-stranačko-privatni interes iznad je svakog interesa naroda koje zastupaju, makar i deklarativno. Makar i pitanje bleiburške mise i svega što se dešavalo oko i u vezi s tim događajem nema baš nikakve veze s hrvatskim narodnom, nego sa i za potrebe aktuelne, dominantne hrvatske politike sa obje strane bh. državne granice.

Da je Čoviću i HDZ-u stalo do digniteta žrtava “bleiburške tragedije”, kako nazivaju stradanje pripadnika ustaškog režima, nakon takvih izjava Milorada Dodika, “iskočio” bi iz vlastite kože od bijesa u posljednja 24 sata. Naprotiv, predsjednik HDZ-a i nevladine organizacije Hrvatskog narodnog sabora (HNS) mirno je sve posmatrao iz udobnosti Ono Malo Trećeg, kako hercegovačke šaljivdžije nazivaju njegovu raskošnu vilu u Mostaru.

- -

Milorad Dodik i njegov SNSD svoje su strateško partnerstvo sa Draganom Čovićem i HDZ-om počeli prije više od dva izborna ciklusa. Nije da su se i ranije naročito petljali jedan drugom u teritorije gdje neprikosnoveno vladaju, ali tada je to partnerstvo zacementirano na obostranu korist, kako vjeruju. Međutim, svođenje računa bez trećeg ili trećih, vrlo često se i jednom i drugom obije o glavu, pa je dosad rezultiralo samo blokadama rada državnih institucija i usporavanjem onog što biti mora (vidjeti pod ANP/Program reformi, šamar iz EU-a “legitimnom predstavljanju”, Centralna izborna komisija…).

Zbog svega navedenog iluzorno je očekivati da će se HDZ i Čović makar i usput brecnuti na Dodikove opaske kako “ih je sve trebalo pobiti”. Makar ga na to pozivali pojedini mediji u BiH, ali i Hrvatskoj, tobože šokirani Dodikovim “svrstavanjem među mnogobrojne bh. papke u politici”, ma šta to značilo u slučaju čovjeka koji je javno demonstrirao sve nijanse političke i osobne beskrupuloznosti. Makar ga na to indirektno pozivali i podsjećali partneri unutar hrvatskog političkog korpusa, uključujući i HDZ-ove “smokvine listove” unutar HNS-a, poput rasturene Devedesetke čiji je predsjednik Ilija Cvitanović prisustvovao bleiburškoj misi u Sarajevu.

Pa čemu onda cika i vriska na Sarajevo iz redova HDZ-a i pripadajućih satelita u tolikoj mjeri da je Čović, iscrpivši sve viđenije HDZ-ovce, poturio čak i Marinka Čavaru, da piše neimenovanim evropskim dužnosnicima?

Ako uvažimo Čavarinu primjedbu o “morbidnom kozaračkom kolu” u centru Sarajeva, dakako ne iz razloga koje je on naveo, kao i onu da “nijedan se zločin ne može braniti”, što je i sam na svojevrstan način činio dočekom Darija Kordića, sadašnjeg predsjednika Federacije tište i mnoge druge stvari. Lažno ih, baš kao i ostali HDZ-ovci u svojim pismima, predstavlja pod “omalovažavanje i kršenje prava najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda”. Iza Čavarinog, baš kao i drugih pisama, stoji samo i isključivo HDZ-ov interes da koz pokušaje pritisaka, laži i ucjena osigura takozvano legitimno političko predstavljanje naroda kroz izborno zakonodavstvo i neki oblik ekskluzivne HDZ-ove izborne jedinice.

Garanciju i zakonski osnov za takvo što niko ne može dobiti, pa ni HDZ. Ako je suditi po dosad viđenom, HDZ-ovci se definitivno pogrešnoj crkvi mole, jer od istih tih dužnosnika i Evropske unije “legitimno predstavljanje” već je dobilo šamar u vidu Mišljenja Evropske komisije. Pravo glasa ne može proisticati iz nacionalne ili stranačke pripadnosti, nego iz činjenice da ga svaki građanin samim tim što jeste građanin s pravom glasa konzumira ravnopravno – da bira i bude biran. I u tom pogledu Ustav i zakoni BiH jesu diskriminatorni u nekim svojim odredbama, ali nikako prema Hrvatima u Federaciji, a naročito ne prema HDZ-u.

Izostankom interesa za Dodikove izjave, “legitimno predstavljanje” u RS-u i s druge strane bjesomučnim pisanjem Briselu o “ugroženosti” u FBiH, HDZ zorno pokazuje da su još jednom zaigrali na istu kartu u ostvarivanju isključivo stranačkog interesa. Rade to hineći brigu za hrvatski narod, “nevine žrtve” Bleiburga, vjerske slobode, koje Čović principijelno ne uvažava što je pokazao nodobravanjem ugovora između Islamske zajednice i države, “napadnutog” kardinala Vinka Puljića…

Šteta što se posljedni, Puljić, sam dao uvući u tu prljavu HDZ-ovu igru svojim izjavama, a ovih dana i nastavlja suludim tvrdnjama da “katolike u Sarajevu na ulici i šalterima pitaju: ‘šta vi još ovdje radite'”.

Izvor: Faktor/Index.ba