Demobilisani borci su i dalje na ulicama Bosne i Hercegovine. Sve glavne ceste su blokirane i svi su se našli u čudu.
A odavno ih svi ismijavaju. Prvenstveno vlast koja koja je omogućila da jedna država sa tako malo stanovnika ima čak 1600 boračkih organizacija. U jednoj od tih zadruga, šef je Halil Sulejmanović koji ima 25 godina. Kako kaže, to je samo volontiranje, a to voloniranje donosi i fine sume novca na račun „volonterskog udruženja“. Nije jedini, samo je jedini koji je upao u oči javnosti i za koga se saznalo. Ima još mnogo Halila.
I dok Sulejmanović živi mirno i spokojno, dok je studirao u Belgiji, ratni period proveo u Splitu, demobilisani borci su i dalje provodili vrijeme pred zgradom Vlade FBiH. I tu su ih ismijavali pojedini prolaznici – jer šta se može uraditi ako oni sjede i mrznu se na minusima? Baš ništa. Treba izaći na ulice. Ismijavali su ih i na društvenim mrežama, čuli su sigurno i neki sažaljivi komentar, možda i neki podrugljivi. Rijetko ih je ko posjetio, osim poštara koji im je donio kaznu, pardon – račun, od skoro 1000 KM za struju koju su potrošili. Apsurd, ali u tome smo najbolji.
A svi su pisali i komentarisali sa udobnih stolica, iz prostorija ugrijanih na barem 15 stepeni. Najmanje. Jer, tu smo najpametniji i odatle najviše kritikujemo i najviše pričamo. Barem online pričanje nam jako dobro ide. A to što ti ljudi ne vide izlaz iz ove situacije, nije nam bilo bitno. Jer, ko je borce shvatao ozbiljno? Osim kada su se za nas borili u ratu, naravno.
Borci su štrajkovali, recimo, u avgustu prošle godine i dali rok Vladi Federacije da riješi njihovo pitanje u roku od sedam dana. Nisu ih shvatili ozbiljno, a nisu ni sada ovog mjeseca kada su protestovali i zaprijetili upravo ovome što nam se i desilo. Imaju samo tri zahjeva – usvajanje i objavu jedinstvenog registra boraca, borački dodatak te ukidanje finansiranja svih boračkih udruženja.
Vlast ih je toliko ozbiljno shvatila da su europski predstavnici došli u našu zemlju. Naravno, po odgovore za Upitnik EU.
Ne zaboravite i hiljade boraca koji u ovo vrijeme sjede kod kuće, nemaju ni posao, zdravi su i pravi i – ne žele mrdnuti odatle.
I zato, dragi građani Bosne i Hercegovine, nisu nama krivi borci koji su (napokon) uradili ono čime prijete već mjesecima, nisu krivi ljudi jer su za sve ove mjesece izgubili 12 svojih radnih kolega – boraca koji nikada nisu dočekali boračku penziju ni registar. Krivi su nadležni. Znate li zašto? Zato što su oni večeras smješteni u svojim udobnim foteljama, sa plaćenim računima, dok im gori vatra iz kamina i ponovo ismijavaju borce koji traže svoja prava. Ne, nije ih briga jer naši sugrađani su i dalje u kolonama i ne mogu kući. Nije ih briga ni za vašu djecu koja se mrznu u automobilima i jer ne mogu kući. Jer, njima je dobro, njihova mjesta su osigurana. I sve dok krivite na online zajednicama i uživo borce za ovu situaciju, i dalje nema pomaka za nas. Nisu krivci borci, ni građani. Razmislite još jednom.
Jer, ovi borci možda jesu na ulicama i ne daju nam kući, ali i dalje nose našu bh. zastavu, prkosnu i ponosnu iako ih je ova zemlja izdala stotinu puta.
Sretan ti Dan nezavisnosti, moja Bosno i Hercegovino, nadam se da ćemo mnogo bolje dočekati, na toplom i sigurnom. I bez europskih zvaničnika i blokiranih cesta.
(Ines Sandžaktarević)