Bivši potpredsjednik FBiH, SDP-ovac Svetozar Pudarić, odbijen je od strane Centralne izborne komisije za učešće na opštim izborima 2018. godine. Razlog odbijanja je neispunjavanje jednog od glavnih uslova zanovanog na kombinaciji etničkog i teritorijalnog, a to je da kandidat za člana Predsjedništva BiH mora biti Srbin iz Republike Srpske, ili Bošnjak ili Hrvat iz Federacije BiH. A Svetozar Pudarić je Srbin iz Federacije BiH. Ovo je bio povod za naš razgovor u kome smo se dotakli i podrške koju je dobio, daljih koraka koje će poduzeti, ali i nacionalizmima koji neda pomaka bosanskohercegovačko društvo.
Poštovani gospodine Pudarić, razgovor na temu “Izbori kao sredstvo diskriminacije u Bosni i Hercegovini”, održan je prošle sedmice u Banjaluci, a povod ovog razgovora je odbijanje vaše prijave od strane Centralne izborne komisije za učešće na opštim izborima 2018. Da li ste očekivali odbijenicu i koji su vaši dalji koraci?
Jesam, očekivao sam upravo ovakvu odluku Centralne izborne komisije jer je na nju obavezuju članovi Izbornog zakona BiH kojima je regulisano pravo kandidaovanja na izborimau BiH. Nakon ovog odbijanja, žalio sam se Apelacionom vijeću Suda BiH, kao drugostepenoj instanci. Ono je potvrdilo odluku Komisije. I to sam očekivao, ali sam bio uvjeren da će ipak detaljnije obrazložiti odbijanje. No ono što je u oba slučaja bitno je da se i iz jednog i iz drugog akta jasno čita da sam odbijen zato što sam Srbin i živim u opštini Novo Sarajevo.
Znači li to da ćemo dobili novi slučaj diskrimacije kroz Izborni zakon BiH poput “Sejdić-Finci”, “Pilav”, “Zornić”?
Moguće je i to. No, ipak, nadam se da će ovog puta Ustavni sud BiH donijeti odluku kojom će ukinuti etničko-teritorijalnu diskriminaciju koja je ugrađena u član 4.2. stav 1 Izbornog zakona BiH, tako da neće biti potrebe za tužbom pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.
Da li ste se u konačnici i kandidovali kako bi ukazali da ste ‘nepodobni’ prema trenutnom zakonu ili ste željeli mjesto u Predsjedništvu BiH?
Cilj moje prijave je bio pokrneuti postupak pred domaćim nadležnim tijelima koji bi rezultirao brisanjem diskriminatorskih odrebi Izbornog zakona, ne samo ukazao na njihovo postojanje. Znao sam da je praktično nemoguće da se ovaj proces okonča do izbora, tako da mi mjesto u Predsjedništvu BiH nije bila motivacija niti cilj.
Kako komentarišete to što se predajom vaše kandidature SDP-u nije otvorila rasprava unutar stranke o potrebi ukazivanja na činjenicu i borbe za jednakopravnost građana na cijeloj teritoriji BiH?
Ako govorite o organima SDP-a onda moram ipak naglasiti da je o ovoj inicjativi razgovarano na Glavno odboru 12. juna, šest dana nakon što je CIK već raspisao izbore i utvrdio 25. maj kao rok za predaju zahtjeva za ovjeru stranaka i nezavisnih kandidata. Rasprava je rezultirala zaključkom da se sa mnom razgovara. Vjerujte da stvarno ne znam zašto o ovome nije ranije otovrena diskusija, a znam da je nakon moje inicijative iz juna prošle godine, u nekoliko navrata ukazivano na Predsjedništvu da bi se trebalo razgovarati i o ovome. Očito je da su druge, bitne stvari, imale prioritet, a bilo ih je stvarno puno.
Da li ste ipak uspjeli dobili podršku nekih ljudi, grupa, prije svega mladih?
Dobio sam podršku i za mene iznenađujuće velikog broja ljudi i to širom zemlje. U akciju prikupljanja potpisa uključili su se i stari i mladi, i oni koje sam tokom zajedničke borbe za pravedniju BiH upoznao u posljednjih 20-tak godina, ali i brojni ljudi koji su mi potpuno nepoznati. Žao mi je što jedan dio njih nije bio u mogućnosti da i svojim potpisom potvrdi tu podršku, ali ja jednostavno nisam imao infrastrukturu na terenu koja bi omogućila baš svakome ko je to želio i da potpiše. I ovako sam uspio prikupiti potpise od Velike Kladuše do Trebinnja. Od Odžaka do Čapljine; iz Mostara, Kostajnice, Tuzle, Bijeljine, Sarjeva, Busovače, Prijedora, Bratunca, Zenice, Gurda, Stoca… A ono što mi je dodatno dalo nadu jeste da se jedna veća grupa mladih aktivista iz nevladinih organizacija povezala i stvorila lanac kojim su potpise skupljali od Banja Luke, Jajca, Visokog, Brčkog.
Kome zapravo u ovoj državi i zašto smeta činjenica da bi član Predsjedništva BiH mogao biti Bošnjak ili Hrvat iz Republike Srpske ili Srbin iz FBiH?
Smeta onima koji žele da zadrže postojeće stanje zamrznutog konflikta, jer je to bara u kojoj su narasli u najveće krokodile i najbolje plivaju. Onima koji upravo na razdvajanju i nacionalno-teritorijalnoj autogetoizaciji i samoizolaciji stvaraju uatmosferu straha na kojoj onda uspijevaju da zadrže vlast. A vlast je slast i jedino važno za te interesne grupe koje sebi tepaju da su poltičke stranke.
Zamolila bih vas da mi na kraju razgovora iskreno kažete očekujete li da će vaša borba imati učinka na etnonacionalnu političku i društvenu scenu koja ovdje dominira više od 20 godina? Jer prošlo je već dosta vremena od kada je Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strazburu donio presudu u slučaju Zornić, Pilav, Sejdić-Finci, a ovdje se apsolutno ništa promijenilo, o tome se u javnosti ni ne govor?
Mislim da štunja i odsustvo svake akcije garantuje da će ovo stanje trajati vječito, odnosno dok sad već narasle mreže onih koji od njega imaju direktnu korist ne iscrpe sve mogućnosti zarade koje im ono pruža. Meni je skoro 60 godina, ali ja ne želim da moja djeca svoj život provedu u ovakvom društvu kakvo se gradi od rata naovamo, a pogotovo ne u nekom konsocijativnom spoju tri potpuno razdvojena društva koja egzistiraju jedno uz drugo i nevoljno se trpe. Proces se mora obrnuti, ako želimo da imamo bil okakvu persdpektivu u zemlji u kojoj smo rođeni. Kako što se jasno vidi – mladi, ali i oni u srednji m godinama, su pronašli alternativu: masovno iseljavaju u zemljejEvropske unije. Ako se ne pokrene proces koji će omogućiti da bez straha budu to što jesu i da, pri tome, mogu svojim radom i znanjem zaraditi za dostojan život sebi i svojoj porodici završićemo ili kao zemlja ogorčenih straca ili sa krvavim nemirima na ulicama.
(Buka)