Piše: Muharem CERO
Jednako boli svilen gajtan susjedski i oholost komšijska. 18. maja tekuće godine, Sabor Hrvatske donio je amandmansku izmjenu i dopunu Zakona o državnoj imovini Republike Hrvatske.
Usvojenim amandmanom se imovina bivših jugoslovenskih republika na teritoriju Republike Hrvatske, „ zbog neuspostavljanja bilateralnih sporazuma o imovinsko-pravnim odnosima“, stavlja u funkciju portfolija državne imovine Republike Hrvatske.
Istom izmjenom se Ministarstvu državne imovine RH omogućava stvaljanje te imovine u funkciju i utvrđuje pravo do 30-godišnjeg njenog izdavanja pod zakup.
Cijela priča je mnogo starija od majskog Sabora. Posljednji pokušaj ostvarenja bilateralnog sporazuma o imovinsko- pravnim odnosima između BiH i RH učinjen je 2005. godine.
Zbog činjenice da je Republika Srpska jednostrano i neustavno stavila van snage Aneks G Međunarodnog sporazum o sukcesiji, sam sporazum nije ni sačinjen.
Istovremeno, gotovo proporcionalno brzinom, nestajala je imovina RH u RS, ali i imovina BiH u RH. Portfolij je, reklo bi se, dogovorenom brzinom i po prethodnom dogovoru ažurno i bjesomučno pražnjen.
Nestajala je imovina, ne samo iz tzv. pasivnog podbilansa Republike Srpske, nego, još brže, ona koja je bila u vlasništvu privrednih subjekata iz Federacije, i ona u vlasnitštvu države Bosne i Hercegovine.
Ove godine 23. februara, u medijskom mraku, dogodio se sastanak ministara pravde BiH Grubeše i ministra državne imovine RH Marića. Iz sadržaja, iz šture stranice Ministarstva državne imovine RH, da se saznati da se razgovaralo upravo o onom što je realizirano 18. maja.
Međunarodni sporazum o sukcesiji obavezuje zemlje sukcesore, a i Hrvatsku, da imovinu drugih zemalja na svojoj teritoriji očuvaju i brinu o njoj, te u takvom stanju vrate svakom od sukcesora na datum njenog vlasničkog prava 31. 12. 1990. godine.
To se nije dogodilo. Bosna i Hercegovina je svoju obavezu izvršenja Sporazuma o sukecesiji provela na način što je u skladu sa sporazumom afirimirala princip tzv. pozitivnog reciprociteta i u skladu sa tim imovinu koja se nalazi na njenoj teritoriji, vratila svim ostalim zemljama sukcesorima.
Na naivno pozitivni čin BiH nije uzvraćeno istim principom, nego šutnjom i negativnim reciprocitetom. U međuvremenu, transnacionalno- tajkunske pustahije su, ko po svome, u sprezi sa bh. barabama i sa hrvatskom šutnjom, u bescijenje opustošile gotovo cjelokupnu imovinu bh. privrednih subjekata u Hrvatskoj.
Plijen je stizao u bescijenje, prodavao se višestruko skupo, a novcem su se kupovale bh. firme u procesu privatizacije. Nastajali su uspješni “ bosanskohercegovački i hrvatski tajkuni“, a strukture koje su suportovale zločinački projekat su uzrastale u statusnoj poličkoj nomenklaturi BiH.
Izostanaka bilo kakve institucionalne reakcije iz BiH gotovo da potvrđuje umješanost i prethodnu saglasnost za „hrvatsko zlodjelo“ i počinjenu ogromnu štetu. Nije neskromno reći da se radi o plijenu iznosa u milijardama eura.
Ne slučajno, sve se događa u zamahu šizofrenije predizborne kampanje, ali i guste magle što je stvori Ljubićevo hrvatsko pitanje. Reklo bi se „zgoda jagode bere“.
Situaciju beznadežnom čini institucionalni muk, no mogući odgovor valja tražiti u reakciji javnog mnijenja i bosanskih medijskih gerilaca.
Na svu sreću, Hrvatska još uvijek ima u svom posjedu određene resurse na teritoriji Bosne i Hercegovine, koriste ih bespogovorno, i uživa višemilionske ekonomske plodove. Buško blato i OMBLA ( elektrana koja napaja Dubrovnik i dubrovačko zaleđe) jesu bh. resursi sa hrvatskim pravom uživanja, koji mogu zaustaviti primjenu saborskih zakona.
Svilen gajtan susjedski, nažalost, ili pak na sreću, razumije tek i samo negativni reciprocitet. Bačen kamen valja i uzvratiti.
Nije uvredljivo da te susjed smatra ludim, na njegovu dušu, ali boli i vrijeđa, da misli da si i lud i naivan.