Tamara – bolesna djevojčica bez prava na obrazovanje i pitku vodu

291

Piše: Aida HRNJIĆ

Postoje ljudi kojima je sistem u BiH u kome živimo ukrao doslovno sve. Čak im je ugrožen i goli život takvim banalijama da je teško razumjeti  da su takvi propusti primjereni čovjeku u 21 vijeku.

Tanja Markulj je majka djevojčice Tamare koja boluje od rijetke bolesti „Drawet Syndrome“ i jedna je od dvije osobe u BiH koja ga ima. Njeno dijete je obespravljena petnaestogodišnjakinja bez prava na obrazovanje jer već četiri godine ne pohađa nastavu zbog svog stanja. Obećavali su iz resornog ministarstva da će riješiti Tamarin problem i uvesti eventualno školu u kući, ali avaj, kao i obično od obećanja ništa do dana današnjeg. “Dijete ima stalne epileptičke napade i pod prijetnjom je smrću pa šta će njoj obrazovanje, koja luda majka da ga i traži – vjerovatno razmišljaju naši vlastodršci”, kaže Tanja, njena mama.

To što je obrazovanje ustavom zagarantirano pravo svakog pojedinca u BiH – nema veze, to što se sistem ne prilagođava pojedincu u skladu sa njegovim mogućnostima, a shodno međunarodnim konvencijama koje su de jure iznad Ustava, ni to nema veze, to što se njena majka grčevito bori sa našom nakaradnom administracijom, ni to nikome ništa. Ovo je Sarajevo, glavni grad naše države i ovo su naše sugrađanke, ali ni to „nema veze“, kad već sve ovo gore nema.

Voda i led

Malo li je majci boriti se sa dječjim stanjem, sa stalnim napadima, sa stravom koju svaki napad njene kćerke nosi sa sobom, sa brdom papirologije i svakodnevne prepiske, nego je već dvije godine ‘ubija’ i Sarajevski vodovod (ViK). Prošle godine na minus 24 Tanja i Tamara nisu imale dva mjeseca vodu, a ovi su, popravljajući sat, pokvarili ventil i voda stalno ledi, te se šaht puni.

„Nekoliko puta dnevno kofom izljevam vodu iz šahta. Oni koji znaju šta je epileptički napad, znaju i šta on nosi sa sobom, kako oprati dijete i počistiti sve bez vode. Zašto uvijek na debelom minusu rade ovo. Očajna sam. Ako izađem vani vaditi tu vodu strahujem šta je sa djetetom unutra, a ostaviti ne smijem da se zaledi. Pitam se šta da radim, vrištim u sebi, ne može više pod kožu, koja je granica tolerancije? Zar bas svačiji javašluk mora pogoditi moje bolesno dijete, njoj, nama je vec svega i previše. Na sve to, od te silne vode svuda uokolo je led, pa još nam samo fali da padnemo i slomimo se, možda da tako skončamo nas dvije. Ovo je agonija i ne mogu više”.

Sistem ne prepoznaje nezaštićene

Dok Tanja govori, grčevito razmišljam koga zvati, kako joj nabaviti neku pumpu da ispumpava vodu dok se ViK ne udostoji popraviti to. Zašto u januaru da rade popravak ili zamjenu vodomjera, po kom to mjerilu i aršinu struke? Ko u ViK-u odgovara za to kad se ljudima doslovno ugrozi život njihovim dugogodišnjim javašlukom i neradom. Hoće li iko odgovarati jer nas drže taocima svoje bahatosti godinama već.

Sistem kod nas ne prepoznaje nezaštićene i ostavlja ih, priječi se zapravo između čovjeka i njegovog prava, onemogućava mu život i ugrožava ga u Tamarinom slučaju, pa sam čovjek postaje ‘slučaj’: “Ja kad pogledam u moje dijete vidim dijete, ne vidim slučaj. Šta vi vidite?”, sa tugom u očima je pitala djevojčicina majka, a ja sam po glavi grčevito “listala” ljude koji bi joj mogli pomoći makar agoniju s vodom da riješi. Šta bih ja mogla učiniti, mislila sam. Vidim majku i njeno dijete koje očajnički trebaju svu raspoloživu pomoć, vidim koliko se bezočno krše njihova prava, vidim koliko je hitno, ali nikoga od nadležnih nije briga. Vidim još puno toga, ali i znam da ako mi građani ne ustanemo da im pomognemo odmah, ova priča bi mogla biti još tužnija, a svi smo ljudi i nikada se ne zna šta nas slijedeće čeka.

Izvor: Al Jazeera