Tarik Kapetanović: Infodemija, stanje za naše novo normalno

130

Jutros u Federaciji lijepe vijesti. Od 673 testirana uzorka svi negativni. U RS-u nažalost ponovo tri smrtna slučaja i 16 novozaraženih. Ipak čini se da je Bosna i Hercegovina odahnula.

Entiteti polako ublažavaju mjere, a u susjedstvu se također stanje stabilizuje. Talijani i Španci izlaze na ulice i plešu proslavljajući izlazak iz kuća. Čini se da svi žele da uhvate još jednu sliku behara koji nam je ove godine zakonito oduzet.

Političari se spremaju za izbore jer stručni štabovi tvrde da život više ne može da stoji, ekonomija mora da funkcioniše, a fabrike jednostavno trebaju otvoriti svoja vrata. Zabrinuti turistički radnici protestuju, a naši susjedi čiste apartmane i očekuju da će Bosanci i Hercegovici ove godine ipak doći na Jadran te da će biti sigurni gosti iako ih svi drugi iznevjere.

Sve se normalizuje, ali slavlja nema, nema iako svi govore kako je najgore prošlo. Možda je slavlje izostalo zbog naslova koji govore o povećanju broja zaraženih u Njemačkoj ili informacija koje dolaze iz Kine u kojoj se već spominje drugi talas.
Ne znam, ali znam da nas je priča o virusu dobro potresla iako nije mnogo uzdrmala temelje onoga što nas suštinski ubija.

Jasno je da mnogo toga više neće biti isto, jasno je također da ni ne može biti isto nakon gubitka stotina hiljada života širom planete.

Kad znamo da ništa neće biti isto onda je red da imamo i svoj stav o tome novom vremenu, a stav formiramo slušajući one u čije mišljenje vjerujemo i one koji su na boljoj poziciji od nas, nadajući se da oni bolje vide. Tada ne razmišljamo o tome kako su ti koji „bolje vide“ došli do svojih visokih pozicija već razmišljamo o tome koga poslušati da bi nam bilo lakše.

U vremenu krize ne razmišljamo o zloupotrebi pozicije radi političkog cilja. Ne razmišljamo ni o strategiji koja ima za cilj da nas zbuni i dodatno dezorijentiše i sludi. U vremenu krize, trebaju da reaguju stručnjaci, naučnici, epidemiolozi, ljekari i profesori.

Takvi ljudi ne moraju ništa ni da kažu da bi ih mi razumjeli. Oni jednostavno mogu da sjede po strani i da nam gestikulacijom pred kamerama pokažu da se ne slažu s onima koji žele da nas namjerno izlude. Oni mogu jednostavno da naglo zažmire, odmahnu rukom ili se namršte u momentima kada se iznose informacije koje nisu tačne.

Međutim, šta da radimo ako nismo gledali tu pressicu ili ako nismo primijetili reakciju stručnjaka, šta da radimo ako vjerujemo stručnjacima koji misle drugačije i koje mahom cenzurišu medije koji nam svakodnevno plasiraju neprovjerene i lažne informacije te ekskluzivne naslove koji imaju za cilj da stvore društvo straha u kojem vlada ne samo pandemija nego i infodemija?

Digitalno doba je savršeno za infodemiju. To je vrijeme u kojem svi mogu plasirati svoje stavove u eter, a u tom eteru ne samo da vlada pandemija nego i infodemija koja ubija mnogo preciznije. Na žalost od infodemije ne možemo oprati ruke, ona pere naš mozak.
Kažu, da je izazov živjeti u ovakvom vremenu, možda jeste ali je zasigurno i prokletstvo. Običan čovjek mora da preživi krizu a kako bi znao da je preživio. U trenutku ne zna šta se dešava niti može da prepozna signale koji su već deceniju bili oko nas i koji su nam ukazivali da nam se nešto slično može desiti.

Ljudi, opčinjeni pričama o ujedinjenoj i slobodnoj Europi i divnom životu građana EU nisu željeli da povjeruju u koncept sve snažnijih nacionalnih država o kojima su politolozi govorili i koji je bio dovoljno jak i prije pandemije.

Onda se desila pandemija i sve države slobodne EU su se zatvorile u svoje nacionalne granice. Svi su se brinuli samo za sebe, a ideja o slobodi i otvorenosti je preko noći nestala. Nestalo je i saradnje, razumijevanja i pomoći. Nije bilo sluha čak ni za prve komšije. Ljudi su prestali da prelaze granice, roba je zaustavljena, a priča o medicinskom materijalu i respiratorima je do kraja ogolila solidarnost koja je bila upitna i prije pandemije.

Na površinu je isplivala jasna podjela između bogatih i siromašnih, glas bogatih se nije čuo a njihov novčanik se nije otvarao. Srednja klasa koju decenijama ubijaju umorena opterećenjima iz prošlosti nije postala osnova za novi i pravedniji svijet je ponovo pozvana da glasa za ideale čak i u vremenu pandemije i gladi.
Međutim ovoga puta, poziv za nove političke eksperimente neće uspjeti.

Sumnjam ipak da će nakon pandemije biti bolje iako neoliberalizmu mnogi klanjaju dženazu. Ljudi više nemaju vremena za ideje, neizvjesnost nas ubija, besparica i nedostatak posla također. Živimo za sadašnji trenutak skromno i tiho trošeći resurse iz ne tako davne prošlosti.
Strepimo i razmišljamo o budućnosti iako nam svi govore da je pandemija pri kraju. Moram priznati da se osjeća strah, ali ne od virusa i novog talasa pandemije, osjeća se strah od boljeg sutra koje možda neće doći onako kako smo zamišljali.

Ipak, jedno je jasno strah je ujedno snaga i pokretač velikog broja ljudi, međutim ne smijemo se zanositi i misliti da naš strah neko neće pokušati iskoristiti protiv nas na različite načine.
Ostaje samo pitanje kada, ali moramo biti spremni i svjesni da živimo u prokletom i zanimljivom vremenu.

Za Index.ba piše: Tarik Kapetanović