Sve što se dešava oko nas je političko pitanje, samim tim i preporučena disciplina koje se trebamo držati tokom pandemije.
Međutim, opšte je mišljenje da za vrijeme krize ljudima u stručnim štabovima ne treba postavljati politička pitanja.
Stvari postaju malo jasnije kada znamo da se ljekari rado bave politikom, a da su oni imenovani u stručne štabove također povezani s politkom.
Zbog čega onda da ne postavljamo politička pitanja?
Čemu pozivanje na struku, kada mi komunikatori, novinari i PR-ovci ne znamo mnogo o epidemiologiji niti u vremenu krize imamo vremena da se bavimo epidemiologijom koja bi nam omogućila da umjesto političkih postavljamo stručna pitanja – stručnjacima čiji je u suštini osnovni posao politika.
Ostaje pitanje koliko se stručnost i nauka cijeni i ima li je uopšte?
Tu dolazimo do ključnog pitanja, šta je za nas politika i kako je razumijemo?! Ako je razumijemo samo kao platformu u kojoj će se aktuelna vlast i njeni najistaknutiji članovi pojaviti na nekom pressu onda smo na pogrešnom putu. Politička pitanja su itekako pitanja o bolesti, pandemiji te načini na koje jedno društvo rješava problem zaraze.
Sve strategije, nacrti i reakcije na pandemiju su također primarno politički odgovori.
Politika je svakako odredila i pojedinačno reagovanje na pandemiju u svijetu, Švedski model se razlikuje od Njemačkoj, Njemački od našeg a naš od Kineskog. Sve zemlje na svijetu imaju pravo da na različit način brinu o svojim građanima. Mi spadamo među one zemlje u kojima su stručnjaci političarima predložili model za koji su oni smatrali da je najbolji.
Šveđani su se odlučili za drugi model u kojem je bilo više slobode i solidarnosti ali i više smrtnih slučajeva. Ono što dolazi nakon pandemije su odgovori na pitanja zašto su se modeli razlikovali a na ta pitanja će opet adekvatne odgovore dati politika u sprezi s političkom strukom koja je zabrinjavajuće tiha u ovom vremenu (čast pojedincima).
Ono što je jasno je da će sankciju trpjeti građani koji nisu jedini odgovorni za situaciju u svojoj zemlji i koji su ujedno pokazali da su iznimno disciplinovani i strpljivi te da u velikom broju slučajeva izvršavaju sva pravila bez pogovora iako ih pandemija čini nervoznim jednako kao i neizvjesna budućnost.
Iako je naša država izabrala karanten kao najbolji model i vrlo stroga pravila, to ne znači da s druge strane druge zemlje koje su bile liberalnije po pitanju mjera nisu imale mnogo veći problem nego mi, niti da je opasnost od virusa bila manja.
Ipak, stvari se razlikuju i u našem komšiluku. Dok smo mi živjeli u dijelu slobode naše komšije u Srbiji su prolazile kroz najduži policijski sat, u Makedoniji i Grčkoj se dešavalo isto. Poseban fokus je na političkoj komunikaciji koja je u našem komšiluku isticala iznimno dobro stanje dok se broj zaraženih i preminulih rapidno povećavao.
Odgovor je kako kažu politički odabrani stručnjaci u zdravstvenom sistemu koji očito ovisi o bogatstvu jedne države. Naša država nije bogata kao Njemačka, Austrija i Švedska pa je samim tim i naš zdravstveni sistem lošiji od njihovog. Oni sebi očito mogu dozvoliti liberalnije mjere jer su im bolnice opremljenije a medicinari bolje pripremljeni i plaćeni. Mi to nismo mogli.
Jasno je da je to ponovo političko pitanje jer od političkog sistema, diplomatske mreže i korištenja resursa te angažovanja politike ovisi bogatstvo jedne zemlje.
Na kraju, čini se da je naš zdravstveni sistem izdržao. Međutim, politička pitanja ostaju.
Veliko je pitanje da li mi uopšte znamo išta o kolektivnim pravima i slobodama. Da li je pandemija bila globalni test poslušnosti naroda i vlada širom svijeta? Da li je testirano političko biće ljudi na planeti i jesu li provjerili hoćemo li se ponašati baš onako kako moćnici kažu?
Globalno pitanje ostaje, do kad će sve da traje?! Da li je najava novog talasa još jedna u nizu opomena i koliko dugo planetu treba držati u strahu? Šta ako moćnici koji su u proteklim godinama pričali o pandemijama sada troše milijarde dolara na razvoj vakcine, a bolest nestane sama od sebe prije nego oni uspiju prodati tu vakcinu i sav novac na kraju propadne?
U šta i kome da vjerujemo, medijima, moćnicima, globalistima, svjetskim liderima, farmaceutskoj industriji ili našim nacionalnim štabovima i medicinarima koji su kako se čini ipak dobili utakmicu i bez lijeka i vakcine a dodatno opterećeni embargom EU na uvoz maski i medicinskog materijala.
Nama nije prvi put, mi smo naviknuti na krize i znamo kako ih prebroditi. Siguran sam da će nas pandemija naučiti da u narednom periodu sve provjerimo prije nego što povjerujemo, naučit će nas da pitamo i stalno propitujemo i politiku i struku. Mišljenja sam da će se politička komunikacija nakon pandemije promijeniti, te da nas ni politika ni politička struka neće ostaviti bez adekvatnog odgovora i da će trpjeti posljedice ako to urade kao što će trpjeti posljedice vremena u kojem su mogli nešto da urade, a nisu jer su bili u strahu i karantenu i to onom političkom za koji virus nije nikakvo opravdanje.
Tarik Kapetanović za Index.ba