Ako budete upola ratovali za cara, kao što ste za sultana, velika će biti carska milost prema vama! Stanimo, stoga, pod stijeg majke Domovine, vi muževi i sinovi Muhamedove vjere. Krenimo skupa preko Drine. Vašeg je prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu ubila neprijateljska ruka, i svijet se zatresao od te boli. Došao je valjda i do vas taj vapaj. Zar naša bol nije i vaša?! Pa, ako jeste, a jeste, a mora biti, pa krenimo onda zajedno, pod zastavom cara i kralja!
KRAJ JE LJETA GOSPODNJEGA 1914. GODINE…
… a kapetan Domagoj Tomić – Volarić upravo krepkim glasom na željezničkoj stanici u Doboju obavještava snene putnike za Zagreb i Beč da su namah mobilizirani te da dobrovoljno stupaju u redove časne vojske Monarhije.
Imao je kapetan otmjene manire i stas dostojan carskog oficira, uvijek svježe izbrijan i uredan, ulaštenih čizama, s rukavicama od jelenske kože koje je svaki čas premetao iz lijeve u desnu, kao da ih šiba; i imao je tenor zvonak da se, u sretnijim okolnostima, daleko čuje, sve do Metropolitena i milanske Scale; ali, rodio se tu i nije ispoljio svoj talenat za dobro nego ga je, a da nije kriv, oskrnavio. Eto ga, u Bosni, sa svim tim velikim darovima koje mu je Bog dao, ali zalud, samo da se, mimo ostaloga svijeta, pati i uzdiše pred propuštenim mogućnostima, kao da se poigrao s njim uskraćujući mu sretnije mjesto rođenja, ili barem bolje vrijeme od ovog, u kojem ga baca u iskušenje da pokaže najgore od svih svojih lica i iživljava bijes nad jadnijima od sebe. Na nekom sretnijem mjestu, u nekoj boljoj zemlji od ove, njegov moćni glas, od kojeg podrhtavaju lusteri i pucaju čaše, oživio bi možda Germonta u Travijati ili Cavaradossia u Toski, a s Figarom bi nesumnjivo stekao veliku slavu i bogatstvo, i učinili bi ga svi ti likovi boljim, možda sretnim na neki način, onoliko koliko je čovjeku dato da to bude, ali, eto, sudbina se poigrala i sada je svoj puni, muški kristalni glas, koji je dopirao iz dijafragme, kako je i red, a ne iz grla, koristio da ulije ljudima strah u kosti.
Još od kolijevke – hvastali su se njegovi bližnji – taj je glas bio nekako drukčiji, plemenitiji, pa i njegov vrisak i plač zvučao je kultiviranije nego kod drugih bebica; ili su to njegovi, ponosni na znatnu solističku poziciju u crkvenom horu Sv. Bonaventure, naknadno projicirali veliki talenat i na period kada se on mogao samo naslućivati! Koliko god možda pretjerivali i ukrašavali sebe i svoju siromašku ali plemenitu lozu njegovim božanskim glasom, neprijeporno je da njegov tenor nije bio s ovoga svijeta i da je u sebi nosio neku melanholiju, neobjašnjivu tugu i patnju, zapravo sasvim neutemeljenu u iskustvu ranog djetinjstva, ali prepoznatljivu i valjda dozvanu iz nekih dubina tuđih ili svojih bivših života. Otkud iz dječarca balavog tolika gorčina i sjeta u glasu?! Otkud iz dječarca slinavog, što se sam ni nad klozetom ne zna oprati, tolika duboka bol?! U ranoj fazi je pjevao samo meksikanske pjesme, tugaljive do grcanja, ali kada bi započinjao Mamu Huanitu ili Pijanice, nema oka koje u njegovom kraju ne bi zasuzilo. Čim je stasao u mladića, naglo je, na opće iznenađenje i žalost, prestao s meksikanskim pjesmama i od jutra do mraka slušao arije iz talijanskih opera.
Skromni gramofon se izvijao u trubu nad kojom bi on nadvio uho i s šuštavih, vijugavih ploča upijao muziku i riječi koje je suštinski razumijevao, iako nije znao ni riječ talijanskog. Ljudi su se čudili i sve objašnjavali na jedini mogući način – da je Domagoja, Lukinog malog, Bog dotakao i dao mu neobjašnjiv dar da s lakoćom savladava ono pred čim drugi posrću, i da samo On zna kakve planove s njim ima i gdje će ga, i do kojih visina, odvesti.
Vremenom je progovorio na talijanskom, tečno i čisto, upivši zanosnu melodiju tog jezika ali limitiran samo fondom riječi koje su nosile arije. Srećom, nije dolazio u napast da progovori talijanski jer riječi koje je znao nisu bile namijenjene stvarnom životu.
Kada je za Uskrs 1905. nastupio u crkvi Sv. Marka Evanđelista u Plehanima, svi su bili sigurni da mu je taj nastup samo stepenica na putu do solističkih nastupa u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava u Zagrebu, što se doista i potvrdi narednog Božića, a dalje…a dalje…samo Bog zna! Možda čak do uha i srca Svetog Oca, zašto ne?!
Njegov glas je milovao i tješio ljude, kljasti su poskakivali a bolesni se oporavljali; pa ako njegovi u ponečem i pretjeruju, posve je istinito da su nakon njegovih arija ljudi osjećali da jasnije vide i lakše podnose svakodnevne muke, pjevušeći nemušto Domagojeve refrene…tralalala…tralala…la..la…la..tralala…la…
Otac Luka, soboslikar i poprilična pijanica, pripisivao je Domagojev pjevački dar sebi u zasluge jer je tu umjetničku nit povukao na njega – a na koga će drugog ako se zna da je mater Ivka priprosta žena, sposobna da zakuha slatki kruh i napravi dobar kulen, ali bez ičeg neobičnog i vrijednog da se ovakav sin na nju nekim dobrom baci?! To što je Luka bio nagluh, kompenzirao je svojim nesumnjivim umijećem skladnog miješanja svih boja, sve do pastelnih, kojima bi ličio domaćinske kuće a zatim s valjkom egzotičnih mustri ukrašavao zidove na način koji ga je učinio slavnim, pa je do kraja vijeka Domagoj bio Lukin mali, a ne Luka Domagojev ćaća. Ljudi ovdje više cijene opipljive stvari, i korisne, jer je okrečen zid lijepo vidjeti a osim toga kreč tjera bube i mušice, i larve njihove, a varljiva i ugodna muzika… nestane čim prestane!
-Uostalom – objašnjavao je soboslikar Luka svojim pajtašima tajnu umjetničkog stvaranja – sve ti je to sa istoga zdenca… i slika… i glazba… i… sve… Samo ovo odnekuda nahrupi ovamo a ono nahrupi onamo!
Naumio je Luka sina dati za ministranta u Plehane, neka tamo služi svećenicima, imaće na suhom da spava i gladan da jede i pije, a i skinuo bi jednu veliku brigu s leđa; tamo će mu svakako biti najbolje, jer crkveni posao je dobar i siguran, a može i da pjeva u svakoj prilici i procesiji koliko ga grlo nosi. Prevalio bi svoju brigu drugima na leđa, niko ne bi bio na gubitku, a svima dobro!
Domagoj je, međutim, snivao druge snove i kovao veće planove, i vidjeo se već u fraku, uspravan kao pingvin, kako mu uzvikuju ime širom svijeta, u Varaždinu i Zagrebu, pa možda i još dalje i glasnije, ako išta takvo postoji. Kada je ocu izložio svoje smjele planove, ovaj se natmurio i razgoropadio, uvrijeđen kao roditelj, jer sin ima da sluša oca i da ide tamo gdje mu se, za njegovo dobro, kaže a kćer da se, za njeno dobro, uda gdje joj je rečeno i za kog je dogovoreno, i tako je od postanja i bit će tako do Sudnjega dana.
– Pa zašto bi ti, Dodo, bio izuzetak!? – derao se Luka na Domagoja preko Ivkine glave jer se majka svojim sitnim i ubogim tijelom ispriječila.
Nije očekivao ni trpio Luka nikakav neposluh svoga nezahvalnika, pa ako već neće u crkvu i ministrante, daće ga u vojsku i militante!
– Ali, s moje grbače više nećeš pjevati! – rekao je sinu ispraćajući ga u vojno obrazovalište, i to ništa manje nego u Pobočnu kadetsku školu u Karlovcu, gdje se šalju samo oni iz imućnijih porodica, kojima Lukina nije pripadala, to je istina, ali molujući kuće svakakvih uglednika, upoznavao je taj svijet moćnih i pohlepnih, pa se požalio jednom oficirčiću i zamolio za pomoć.
Ovaj je začudo održao riječ i zauzvrat potegao svoje veze i protekcije. Tako se Domagoj našao među boljim svijetom i imućnim vršnjacima i kadetima, kojima nije pripadao ni na koji način, umjesto na velikim scenama kojima na svaki način pripadao njegov božanski glas.
– Ako je zaista tako kako kažeš, ne treba ti za njega škola, deri se o svom trošku i nadaj da će neko baciti novčić u šešir, ali škola ti treba da budeš oštar i poslušan ker, pa ti idi među kadete i budi vojnik, to ti je ovdje najsigurniji kruh! Sine! – tako mu je odgovorio otac Luka na molbe da ga upiše u muzičke škole i akademije; molbe za koje je znao da neće biti uslišene jer ne mogu biti uslišene, ali ih je ipak izgovarao da mu bude lakše i da sebi odagna sve docnije prigovore.
Prvi put ga otac nije oslovio imenom nego je kroz suze rekao: – Sine!, kao da tako zakucava svoje riječi i još je nemoćno opustio ruke niz tijelo, jer učinio bi sve za sreću svoga jedinoga sina, ali ne može više od ovoga, nego da ga, za njegovo dobro, pošalje među časnike a ne među muzikante.
– Doći će vremena kada ćeš me blagosiljati više nego me sada kuneš!
Kada bi se presabrao i rukavom obrisao vodnjikave oči, opet bi mu nabijao na nos kako državi i pobočnom Karlovcu uz zdravog sina ipak mora davati još i lijepih 6. fior. za učinsko pokujstvo i suviše svake godine 12. fior. za nabavu učila što on krvavo mora zaraditi, ali će jednoga dana njegov sin, ako Bog da, sve to krvavo naplatiti i živjeti kao gospodin a ne malati tuđe kuće i krečiti šljivike.
Neka se zato prihvati vojne nauke a okani muzike i pjesme, od kojih se ne živi nego od vojničke plaće koju mu je, neka nikada ne smetne s uma, on priuštio besplatno molujući oficirsku kućerinu na tri sprata i ljetnjom kuhinjom.
Sve je rjeđe Domagoj pjevao u Karlovcu a sve češće umjesto svježeg guščijeg jajeta glasnice podmazivao žesticama od šljiva i krušaka. Pjevao je samo kada bi kadete nedjeljom, kao žedne kerove s lanca, puštali u grad da se opijaju u prigradskim krčmama, ali to više nisu bile talijanske arije nego neke gradske pjesme priprostih refrena koje je mogao opsluživati i neki sasvim običan ljudski glas, a ne njegov božanski; pa još kada se udruže, sasvim bi potirali Domagojev tenor. Kada bi pijani kadeti posustajali i počeli baljezgati o neuzvraćenim ljubavima, ustajao bi Domagoj i sa vrha stola, razmičući čaše i tanjire, zatvorenih očiju pjevao Figarove arije, ostalima nerazumljive ali nekako svečano lijepe i otrežnjujuće. Kadetima je ipak bila smiješna njegova teatralnost, ti široki potezi ruku i propinjanja na prste a zatim, u patetičnom finalu, duboki naklon do poda, kao da nije tu među njima, posred nedjeljne prigradske birtije, nego ko zna gdje, obasjan snopovima svjetla i uzvicima oduševljenja.
To je bio znak da je kraj programa i da je vrijeme da se vrate u kasarnu, prije nego po njih pošalju dežurnog oficira; eto šta ga je čekalo na vrhuncu, kada završi sve te ubilačke škole i otrpi sve te drilove, kada nauči da gazi niži čin i ljubi skute višem – da bude i on jednoga dana dežurni oficir koji juri pijane kadete po gradu!
Prekomandu u Sarajevo doživio je kao uvredu i poniženje; uostalom i jeste bila jedna vrsta kazne za sve češća opijanja i noći provedene uz barbut, kojeg igraju samo probrani i oni jakih živaca, ili sasvim bez njih. Bačen je među nepoznat i drukčiji svijet, pa svemu mu tuđi, ali kako je odmicalo vrijeme sve je više gradio neki svoj mikrokosmos koji mu je ličio na onaj iz kojeg je izbačen. U krčmi Kod Sameka je provodio noći, uz isto društvo, piće i muziku, i uz istu opaku igru koja baca ljude u iskušenja da u trenu sve dobiju ili sve izgube. U intermecima, u nedostatku dovoljnog broja ostrašćenih saigrača, igrao bi blažu i ljupkiju vadionu ali čim bi se ekipa skupila, odavali su se pogubnom i otrovnom barbutu.
Jednom ga je sasvim izdala sreća i ostao je i bez plaće i bez oficirskog sata i zlatne tabakere, pa je, da bi isplatio golem dug, posegnuo samo za onim jedinim koje je još imao kao pouzdano svoje: popeo se na sto i počeo pjevati talijanske arije, sve jednu za drugom, sve bolju od bolje, a ljudi mu, i noćne dame među njima, opraštali tražeći da još pjeva, još i još. Pjevao je do zore, jer dug je bio golem, sve dok bijesno nije poderao glasnice kao stare novine koje više nikome ne trebaju i od kojih bi njegov Luka – Bog da mu dušu prosti – samo mogao napraviti soboslikarsku kapu da mu čuva ćelavicu dok s lojtrama hoda između zidova.
Osjećao je Domagoj kako ga polako, iz arije u ariju, na visokim tonovima, izdaje glas, i da više nije onako kristalan i jak, nego da, nagrižen i zapostavljen, jenjava i slabi. Onda je, na najvišem tonu u omiljenom i dirljivom desetom izvođenju O sole mio – jedinu za koju su sarajevske gazde čule pa su je zdušno naručivale! – glas naprosto pukao; drukčije koncert u ime dužničkog ropstva ne bi ni prestao i trajao bi do danas.
Nije bilo glasa, ni jakog ni slabog – nikakvog. Otvarao je usta kao riba, lapčući suhim usnama, ali je izlazio samo neki piskutav i rđav šum. Dadoše mu da otpije gutljaj, dva, možda će vino podmazati žice i vratiti onaj glas, jer još im nije otplatio sve dugove.
Stavljao je danima obloge na grlo, pio prepeličija jaja i maslinovo ulje, i ulje od buče, i kojekakve napitke spravljene po vještičijim receptima, ali nikada više, od tog jutra, od rane zore kada je sa bine na stolu pjevao arije, nije vratio onaj glas, nego je bio sasvim običan, hrapav, tek za govor i psovke, i za poneki ljetni šlager.
I nije mu bilo žao! Ni suze nije pustio, ni zaječao pred gubitkom koji mu je osmišljavao život. Kao da je svo to blago, odlazeći u nepovrat, donijelo neko neobjašnjivo olakšanje. Vratio se među obične ljude, od kojih se ne očekuje ništa i koji se ničem ne nadaju.
Sada je, stojeći na ovoj uzgrednoj željezničkoj stanici, svoj glas koristio da izgovara čisto i jasno, na neki način ipak lijepo, riječi koje je, kao nekada arije, izgovarao naizust, uz najave kakve je sanjao na drugim scenama i pod drugim suncima od ovih što blješte u mraku.
– U ime Njegovog Veličanstva Franje Josipa, cara i kralja, s carskom porukom i kraljevskim pozivom, mi, Domagoj Tomić – Volarić, osobno vam se obraćam kao uzoriti kapetan slavne austrougarske vojske, pa vam jasno kažem i opominjem:
„Mi, Franjo Josip I, austrijski car, hrvatsko-ugarski kralj, car i kralj Austro-ugarske monarhije, milošću svojom i iz osobitih obzira pozdravlja Bosance svih vjera i običaja, i poziva ih da ovoj vatri, što je još ne vidite a koja se tek širi, dodate vaš plamen i krenemo pod pravednim carskim oružjem, zajedno preko Drine, na Srbiju koja u Sarajevu ubi prijestolonasljednika carske i kraljevske krune Franju Ferdinanda i vojvotkinju Sofiju… Mi, Franjo Josip I, austrijski car, hrvatsko-ugarski kralj, car i kralj Austro – ugarske monarhije, milošću svojom i iz osobitih obzira pozdravlja Bosance Muhamedove vjere i poziva ih da ovoj vatri, što je ovdje vidite, dodate vaš plamen i krenemo pod pravednim carskim oružjem, zajedno preko Drine… Tako se naša dobrota prema vama neće izvrći u strogost! To vam kaže presvijetli car, i kralj, a ja vam jednako odvažno kažem: – Ako budete upola ratovali za cara, kao što ste za sultana, velika će biti carska milost prema vama! Stanimo, stoga, pod stijeg majke Domovine, vi muževi i sinovi Muhamedove vjere. Krenimo skupa preko Drine. Vašeg je prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu ubila neprijateljska ruka, i svijet se zatresao od te boli. Došao je valjda i do vas taj vapaj. Zar naša bol nije i vaša?! Pa, ako jeste, a jeste, a mora biti, pa krenimo onda zajedno, pod zastavom cara i kralja! Rat je stigao i na vaša vrata a vi mu ih otvorite širom. Ne dajte da pogiba brat od brata. Pamet vaša, i srce vaše, ako ih u vama još imade, i ako za sultanom nisu otišli, a sigurno je tu ostalo još snage i čovječanskih osjećanja, nalažu vam da slušate glas i poziv carski. Šteta je za svaki ljudski život koji uzalud ode niz vodu! Šta vam je, dakle, činiti? Carska majka vam daje skut, vi kojih je odveć malo da, bez nekog, budete nešto.
Zlatko Topčić, odlomak iz romana „28.6.1914“, Buybook, 2019. (biserje.ba)