Kada su, ispalivši granatu s položaja na Ozrenu, pripadnici Vojske Republike Srpske počinili masakr na Kapiji u Tuzli 25. maja 1995. godine, među više od 200 ranjenika bio je i Tuzlak Admir Ikinić. Danas, 25 godina poslije masakra, s užasom se sjeća stravičnih, krvavih scena teškog ratnog zločina u kojem je ubijena 71 mlada osoba. Kada je ranjen, Ikinić je imao 18 godina. Posljedice ranjavanja trpi i danas. Zbog gelerom potrganih živaca, lijeva ruka mu ne funkcionira.
“Mene četnici nisu ubili. Od mene su napravili doživotnog invalida, ali su mi ubili 71 druga i drugaricu. Kažem četnici, zločinci iz reda srpskog naroda. Kada kažem četnici, mislim upravo na njih, ne na čestite Srbe od kojih su neki ubijeni upravo na Kapiji”, priča nam Ikinić. “Danima prije kobnog 25. maja padala je kiša i nigdje nismo izlazili. Tog 25. maja bio je prelijep, sunčan dan i mi, djeca, jedva smo dočekali da se vidimo sa svojom rajom. Oko 18 sati smo izišli van, prvo pred ‘Aleu’, preko puta turbeta, a onda smo krenuli napraviti krug po korzu”, sjeća se Ikinić dana u kojem je zauvijek promijenjen život građana Tuzle i Tuzlanskog kantona.
S prijateljima se uputio ka Kapiji. Grad je, sjeća se, bio pun, a čini mu se, kaže, da momci i djevojke nikada prije i poslije nisu ljepše izgledali, da nikada nisu imali ljepše frizure, haljine i farmerke i da nikada nisu ljepše mirisali kao te večeri. “Smijeh, razgovori, muzika iz kafića… Utakmica se igrala u ‘Mejdanu’ i ti momci su poslije utakmice došli u grad. Sve je djelovalo normalno, kao da nije bio rat. Malo smo se u općem ludilu opustili. Oko 19:30 sati smo stigli pred Kapiju. Sreli smo Piriju, Đuku, Asima, Nešu Markovića, Jasku Zvjerku… Nas smo deseterica bili zajedno, stajali, pričali. Od nas deset, peterica su poginula, a nas peterica smo teško ranjeni”, priča Ikinić, s kojim smo razgovarali upravo na Kapiji, mjestu na kojem se dogodio jedan od najtežih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.
Prebirući po bolnim sjećanjima, Ikinić pravi pauzu, uzima i pali cigaretu, sve vrijeme gledajući prema mjestu gdje je bio s prijateljima. “Očekivao sam i drugu granatu. Čuo sam jauke i zapomaganja. Znao sam da sam ranjen i vidio sam da preko glavnog trga nose poginule i ranjene. Sjeo sam u auto kada je neko zalupao na prozor. Pogledao sam i vidio ranjenika. Bio je u autu s nama još jedan ranjenik i odvezli su nas u bolnicu na Gradinu. Doktori i medicinsko osoblje su trčali na sve strane, novi ranjenici su pristizali. Rekli su da me ostave u holu. U holu su bili samo mrtvi. Vikao sam da sam živ, da me tu ne ostavljaju. Onda su me poslali na ortopediju, primio me je doktor Kasim Salković. Očistili su mi ranu i onda sam čekao do četiri ujutro. Nisam bio životno ugrožen, a doktori su radili teže slučajeve. Pokušavali su spasiti što je moguće više života. Kada je došao red na mene, operirao me je doktor Jovan Karakašević i izvadio mi je geler iz ruke. Ruka mi je spašena, nije amputirana, ali su živci oštećeni.”
Nakon operacije, u tuzlanskoj se bolnici oporavljao s još osmericom momaka. “Tješili smo jedni druge. Tuga. Najteže je porodicama poginulih. Oni su izgubili svoje najmilije, a mi smo ipak preživjeli. S preživjelima se stalno viđam. Preživjele su i Selma i Biljana, djevojke s kojim sam stajao trenutak prije no što će pasti granata. U Tuzli sam i vidimo se s vremena na vrijeme. Već je prošlo 25 godina i dobro znamo ko je šta prošao i koga šta muči. Mi smo formirali svoje porodice, a naši drugovi i drugarice nisu jer su ih ubili. Neke njihove majke, koje su još mogle da rode, poslije su rodile novo dijete. I ta djeca sada imaju 20 godina.”
Rane na tijelu su zaliječene, potpisan je Dejtonski sporazum i život se počeo vraćati u normalne tokove. No rane na duši tek su se počele otvarati. “Kada grmi, mene je strah. Kada nešto jače lupi, prepadnem se. Dok sam bio na oporavku u Zagrebu, kada pukne Grički top u podne ili kada zazvoni zvono na crkvi, to bi me veoma uznemirilo. Svaki dan, ama baš svaki dan mislim o Kapiji jer sam invalid i ne mogu ni čašu uzeti. Zamislite kako je mom drugu koji nema nogu. On svako jutro kada ustane i pogleda se u ogledalo nema nogu. Svako jutro i svaki dan. Mi smo proizvod rata o kojem se država ne brine.”
Ono što također boli, priča Ikinić, nepravedan je odnos vlasti prema invalidima. “S 18 smo postali invalidi, a sada imamo po 40 godina. Kada pričamo o invalidninama za civilne žrtve rata, stoji to da brinu Vlada Federacije BiH i Vlada Tuzlanskog kantona, i mi to poštujemo, ali lokalne zajednice ne daju ništa. Nema stanova za one koji ne mogu raditi…
Novak Đukić je pred Sudom BiH 2014. godine proglašen krivim da je, kao komandant taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova s Cerovog Brda u selu Panjik na Ozrenu granatira grad Tuzlu, i to lokalitet u centru grada koji se naziva Kapija. Uslijed granatiranja, došlo je do masakra na Kapiji, kada je ubijena 71 osoba prosječne starosti 24 godine. Đukić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, no ubrzo je pobjegao u Beograd. Suđenje pred Višim sudom u Beogradu, koje razmatra zahtjev Ministarstva pravde BiH za priznavanje presude, konstantno se odugovlači.
“Novak Đukić, koji je na nas pucao, sjedi u Beogradu mrtav-hladan, a sramotno je što država Bosna i Hercegovina ne traži njegovo izručenje ili da barem tamo odsluži kaznu, a ne da se pretvara bolestan i izbjegava pojavljivanje na sudu”, ogorčeno će Ikinić, zaključujući: “Ipak, koliko god da on izvrdavao, on je presuđeni ratni zločinac i, sve dok njegova porodica postoji, oni će živjeti s tom činjenicom da je njihov predak ubijao djecu i nedužne civile. On je pravosnažno osuđen. Ako parkiram na trotoaru, dođe mi kazna, i tako i treba. Ali taj nečovjek i mnogi drugi poput njega ubili su 71 osobu, uništili hiljade porodica kojima su ti poginuli značili i nikom ništa. Ubio, ranio… Ništa. Ovo je 21. stoljeće i mi kao hoćemo u Evropu.”
Izvor: Stav/ Index.ba