Kaže to psihijatar kojeg su sa portala 24sata.hr zamolili da “psihoanalizira” stalne prepirke Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Njih dvojica, kaže, podsjećaju na priču o dva ovna na brvnu. Bore se dvije taštine, koje su nekad zrelije, a ponekad ne. Moguće da iza svega stoje i PR stručnjaci koji im ponekad kažu da malo stanu na loptu, a onda da opet žešće napadnu, kaže psihijatar. Drugim riječima, možda je sve i dogovoreno, za predstavu. Da nas odvrati i od korone te ostalih problema. Svojom retorikom Milanović želi privući dio intelektualne desnice, a Plenković široki krug glasača, smatra psihijatar.

- -

Ni jedan ni drugi, za razliku od Trumpa i Bidena, primjerice, ne gube kontrolu.

– Kad silno želiš da si stalno u pravu, stalno misliš da su baš tvoje misli ispravne i da baš one spašavaju narod – to je narcizam, i oni koji imaju taj grandiozni self, pojam sebe kao velikog oca koji će izvesti narod iz tužne zemlje – često ne prežu ni od čega da bi to dokazali ostatku svijeta i nezasitno, gramzivo i bespoštedno idu prema tom cilju koji znači spas jednog naroda – psihološka je pozadina javnog sukoba Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.

– Svaki pametni narcizam ima svoje opravdanje zašto nešto čini, ima svoj viši cilj. Nije bitno što povremeno izgubi dodir sa stvarnošću, s problemima običnih. On je u svetoj misiji. On se ne boji ničeg i ne preže ni od čega za spas naroda koji treba vođu i vapi za njim. I da, nemojmo misliti da u svakom od nas ne čuči bar jedan malo takav narcis, kaže psihijatar. U duboku psihoanalizu ne može ulaziti, napominje, jer sve što zna o Milanoviću i Plenkoviću, zna samo iz medija.

Percepcija javnosti je, ističe psihijatar, čista projekcija narcističnih težnji i kaže da smo važni onoliko koliko je naš vođa važan, jaki smo koliko je on jak. Pametni smo koliko je on pametan.

- -

– Pa ako je naš vođa neprijatelju rekao nešto, mi smatramo da mu je baš dobro rekao, i ponosni smo na njega. Neka ga je i uvrijedio lično. Baš je pametan taj naš vođa…. A i protivnik je prvi počeo. Baš kao u vrtiću. Da, u vrtiću počinju prvi narcizmi u ljudima. Djeca se igraju heroja, kauboja i indijanaca, vatrogasaca i policajaca koji spašavaju ljude iz nevolje. Samo što je to prirodan narcizam koji ima svoj smisao u razvoju. Kad imaš više od 30 godina, i slično se ponašaš, imaš problem. Misliš da si tako velik i važan da znaš tačno šta treba. Znaš kako da se dopadneš narodu, Znaš šta reći da ti plješću i pritom naravno, to je važno reći, nikad ne kažeš kako si i gdje pogriješio, koji su ti propusti, da si čovjek koji čini greške. Ne, nikako se ne izvinjavaš radi nekog propusta. Nema šanse. To ne rade heroji i pobjednici – kaže, dodajući kako samokritičnosti nema među “velikima”, oni misle da ne mogu napraviti glupost, nikad nisu krivi i nikad nemaju mane.

Zapravo se boje da će ih, ako budu samokritični, progutati mali.

– Ovo je poput basne o dva ovna na brvnu. Jer u emotivno zrelom svijetu ljudi priznaju svoje greške i propuste, izvinu se za njih ponosno i dostojanstveno, a opet dovoljno ponizno da dokažu da su samo ljudi i da nisu idealni heroji nego samo dužnosnici koji povremeno mogu pogriješiti. Rascijep između pogrešivog i nepogrešivog sami u sebi povežu i sjedine se u cjelovito ljudsko biće. Inače taj rascijep ostaje. Preživi u vođi pa tako preživi i u njegovim sljedbenicima. Preživi tako da su jedni krivi, a drugi pravi, jedni smiju, a drugi ne smiju, jedni su u pravu a drugi ne, jedni su moralni, drugi nisu i tako dalje. Rascijep opstaje na uvredama i napadima, svađe ga hrane i njeguju, ističe psihijatar.