Ljubav ili mali anđeli koji lete okolo ispaljujući strelice nemaju previše veze s onim što se danas slavi 14. februara. Praznik u čast ljubavi temelji se na “Lupercalesu”, festivalu pokvarenosti i divljeg seksa koji se održavao u drevnom Rimu.
Tada su mladi navođeni na početak ispoljavanja seksualnosti, a proslava je bila toliko barbarska i nemoguća da je crkva bila prisiljena iskorijeniti je u petom stoljeću.
Međutim, ovo je samo jedna od teorija o porijeklu Valentinova. Neki izvori vjeruju da se temelji na još jednom paganskom običaju koji je “kristijaniziran”. John M. Flader u svom djelu 150 pitanja o katoličkoj vjeri piše da je “u starom Rimu postojao običaj odavanja počasti ovom božanstvu unošenjem imena djevojaka grada u kutiju”.
“Svako od njih u igri na sreću izvukao je dječak, a onda se par spajao na seksualnoj razini. Grešnost slavlja uzrokovala je da ga se iskorijeni, a imena djevojaka zamijenjena su imenima svetaca.”
Junu Februatu slavili su Rimljani kao svoju božicu pročišćenja. Međutim, oko ovog praznika postoje mnoge kontroverze. Postoji nekoliko teorija o tome kakve su bile zabave u njenu čast. Neki autori tvrde da su prinošene žrtve dok su prisutni nosili baklje. Ostali pisci tvrde da se slavilo na romantičniji način. “Postojao je stari običaj da su 15. februara dječaci napisali imena djevojčica u čast božice Juno.”
Historičar Jesús Hernández piše da je “blagdan svetog Valentina uspostavio papa Gelasio I, vjerovatno u pokušaju uklanjanja paganskih običaja koji su obilježavani 15. februara”. Kako on tvrdi, Valentin, biskup italijanskog Ternija, tajno je vjenčavao vojnike koji nisu htjeli poslušati nalog rimskog cara Klaudija II.
Kad su ga otkrili, ostao je bez glave 14. februara 269. godine. “Vjeruje se da je pokopan u Via Flaminiji, na periferiji Rima, što je značilo da su tokom srednjeg vijeka Flamina vrata bila poznata kao Valentinova vrata”, kaže historičar.
Postoji još jedna verzija ove priče. Prema dosjeu “Valentinovo”, koji je objavilo Ministarstvo obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, Valentino je još u trećem stoljeću bio kršćanin koji je nastavio prakticirati svoju religiju unatoč rimskoj zabrani. Njegovi principi odveli su ga u zatvor, gdje ga je jedan od čuvara zamolio da podučava njegovu slijepu kćer. Nakon nekoliko dana pokraj nje, djevojčica je progledala i prešla na kršćanstvo.
“Legenda dodaje da je uoči pogubljenja Valentino poslao posljednju notu djevojci moleći je da ostane u vjeri. Bilješka je potpisana Od vašeg Valentina. Sutradan, 14. februara, Valentin je pogubljen. Njegovi posmrtni ostaci sačuvani su u istoimenoj bazilici u Terni, gdje svake godine 14. februara parovi koji se vjenčaju slave čin u čast tog sveca.”
Datum proslave Valentinova, 14. februar, utvrđen je nekoliko stoljeća kasnije. Papa je to učinio kako bi okončao paganski festival koji se slavio stoljećima, na dan 15. februar. Sveta Stolica željela je okončati ovo pagansko slavlje i kanonizirala je svetog Valentina kao zaštitnika ljubavnika.
Odatle se slavio Valentinovo stotinama godina, sve dok ga Katolička crkva nije ukinula 1969. godine. A onda su ga otkrili trgovci i postao je dan koji oni željno iščekuju svjesni dobre zarade na dan proslave konzumerizma.
(Stav)