Čak i kada su tenkovi i topovi JNA preseljeni su iz Slovenije u Hrvatsku, tik uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom, u Sarajevu i ostalim većim gradovima, sa izuzetkom Banje Luke, i dalje se naivno vjerovalo da ovdje rata ne može biti.
Granična područja između BiH i Hrvatske već su živjela po ratnom režimu, ali se zbog medijske blokade u velikom dijelu naše zemlje o tome malo znalo. Izvještaji su bili površni, i uglavnom su se prenosile samo informacije koje su brižno selektirane u Beogradu. Tek bi ponešto procurilo u javnost kada bi pojedini novinari, izvještači sa ratišta iz Hrvatske, vidjevši kokarde na kapama vojnika JNA i bradate šešeljevce, shvatili da se tamo ne brani Jugoslavija, nego iscrtavaju granice velike Srbije.
U jesen 1991. godine, rat je počeo i na teritoriji BiH. U septembru te godine pripadnici JNA počinili su zločin u Ravnom. Hiljade rezervista bilo je utaboreno zajedno sa JNA u Bosanskoj krajini, u Hercegovini, odakle su išli u pohode po Hrvatskoj, na Dubrovnik. Tim rezervistima, mahom Srbima, već je bilo podijeljeno oružje koje će u proljeće 1992. godine okrenuti protiv svojih komšija.
Snimci razgovora sa Miloševićem
Sve konce u svojim rukama držao je Radovan Karadžić, iako je formalno bio samo predsjednik SDS-a. Dokaz tome bile su brojne izjave i intervjui koje je davao 1991. godine, a sve se dodatno potvrdilo u godinama koje su uslijedile i kada su poslije rata objavljeni njegovi tajno snimani telefonski razgovori sa Slobodanom Miloševićem.
– Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni – rekao je Radovan Karadžić u oktobru 1991. godine u jednom od presretnutih telefonskih razgovora, koji su dio optužnice protiv njega.
Po receptu iz Hrvatske, gdje su takozvane srpske autonomne oblasti bile osnova pobune protiv legalne vlasti, SDS je i u BiH, uz pomoć JNA, uveliko radila na stvaranju paralelnih struktura vlasti. Paradržavne tvorevine SDS-a u BiH počinju se uspostavljati u proljeće 1991. godine. Jedna za drugom nicale su SAO Bosanska Krajina u zapadnom dijelu BiH, SAO Hercegovina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Sjeveroistočna Bosna (također poznata i kao SAO Semberija), te SAO Romanija.
Muslimanima zaprijetio nestankom
Teritorijalno zaokruženje pratilo je i formiranje vlasti odgovorne isključivo SDS-u. Plan RAM čije postojanje je u drugoj polovini 1991. godine otkrila “Slobodna Bosna” bio je već iscrtan na terenu. U ljeto te godine JNA je počela i sa ukopavanjem artiljerije iznad Sarajeva, glavnog grada BiH.
Poznata prijeteća izjava Radovana Karadžića, izrečena u noći 14. oktobra 1991. godine u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine bila je očito izraz vojne sile koja je već okupirala BiH. I ona je izrečena nakon što se u parlamentu BiH prvi put pokušao donijeti dokument koji bi reafirmisao njenu suverenost.
– Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje – zagrmio je te noći Radovan Karadžić.
Šta je rekao Alija Izetbegović
SDS je bila spremna za rat i tražio se samo povod za pokretanje ratne mašinerije. Na Palama je 24. oktobra 1991. formirana tzv. Skupština srpskog naroda u BiH, koja 9. januara 1992. godine proglašava tzv. Srpsku Republiku Bosne i Hercegovine. U augustu 1992. ime je promijenjeno u Republika Srpska, a u njenim temeljima već su bili zločini nad civilima Bijeljine, Prijedora, Bosanskog Šamca, sarajevske djece…
Karadžiću je na prijeteću poruku replicirao tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.
– Njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi – istaknuo je Alija Izetbegović.
Plavšić o predsjedniku SDS-a
Biljana Plavšić, osuđena za ratna zločine u BiH, bila je jedan od najbiližih Karadžićevih saradnika: U knjizi “Svjedočim” Plavšić je navela da je za Karadžića priv put čula na osnivačkoj skupštini SDS-a 12. jula 1990. godine:
– Tu je i dr. Radovan Karadžić. Predstavili su ga kao budućeg predsjednika SDS-a za BiH. On reče da će stranku voditi samo privremeno dok se ne nađe neki profesionalac i da će to brzo biti. Nikada do tada nisam čula da u Sarajevu živi i radi ljekar tog imena, ali ni drugi ga nisu poznavali. Ali na osnovu onoga što je rekao, pomislila sam da je neki skroman čovjek, svjestan je da ta funkcija nije za njega, posebno što ne pripada našoj sredini…
Plavišić dalje piše da je “brzo evoluirao do nivoa kada mu nikakav savjet nije bio potreban…”
– Mnogo šta u vezi sa nekim njegovim navikama nije jasno. Da jedan civilizovan čovek ne može da drži pod kontrolom neke loše navike, to je neprihvatljivo i nije dobro. Biti toliko elementaran i u tome bezobziran prema svojoj okolini, to je nedopustivo i za običnog čovjeka, a kamoli za predsjednika. Neprestano češanje ušiju olovkom, sipanje peruti iz kose, grickanje zanoktica do ranjavanja, ovo pretvaranje dana u noć, sve više upada u oči i privlači pažnju mnogih i zato što to može biti manifestacija nekih ozbiljnih poremećaja – napisala je o Karadžiću.
Od sitnog kriminalca do ratnog zločinca
Radovan Karadžić je rođen 19. juna 1945. godine u selu Petnjica kod Šavnika u Crnoj Gori. Sa 15 godina preselio se u Sarajevo, gdje je završio Srednju medicinsku školu, a potom i Medinicnski fakultet. Specijalizirao je psihijatriju i u sarajevskim krugovima do ulaska u politiku uglavnom je bio poznat po bezuspješnim pokušajima da se promoviše kao pjesnik.
Karadžić je svojevremeno bio i junak crnih hronika. Sa Momčilom Krajišnikom 1984. godine bio je optužen za finansijski kriminal, odnosno pronevjeru novca kojim je sagradio vikendicu i u pritovoru je proveo 11 mjeseci. U septembru 1985. osuđen je na tri godine zatvora, ali su ga spori sudovi, a potom ulazak u politiku spasili od daljeg robijanja.
Predsjednik SDS-a je od njenog osnivanja. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH pobjegao je sa porodicom na Pale, odakle je kao predsjednik tzv. Republike Srpske imao civilnu kontrolu na vojskom.
U julu 1995. godine Haški sud je, nakon genocida u Srebrenici, podigao optužnicu za ratne zločine protiv Karadžića. Pod pritiskom međunarodne zajednice 1996. godine odrekao se mjesta predsjednika RS-a i svih stranačkih funkcija. Kratko vrijeme potom boravio je na Palama da bi od 1998. godine počeo da se skriva. Konačno je uhapšen 21. jula 2008. godine u Beogradu, gdje se skrivao pod imenom Dragan Dabić. Haškom sudu izručen je 30. jula iste godine.
Ovo je izjavljivao medijima
“Ako bude krvi, granice će biti tamo gdje ih odredi jači.” (Intervju, “Večernje novosti”, 28.4.1991)
“Srbi će iz istočne Bosne preći u zapadnu Hercegovinu i naplatiti dug iz 1941. godine.” (“Borba” 28.8.1991)
“Ukoliko dođe do strane vojne intervencije oko Sarajeva, Bosna će se pretvoriti u novi Vijetnam.” (“Politika”, 12.1.1992)
“Srbi nikada neće dopustiti Muslimanima da Sarajevo bude njihov grad.” (Intervju, “Delo”, 7.11.1993, odgovor na pitanje da li vidi kraj rata)
“Kada mi ne bismo bili na Grbavici, ne bismo bili na Drini, a onda ni na Savi. Tada bi Krajina propala”. (NIN, 10.2.1995)
“Borbu za svoju (i tuđu) slobodu i otadžbinu Srbi su započeli sa Karađorđem, prije dvjesta godina. To smo konačno ostvarili 1918. godine. Zar da nakon serije prevara i brozovluka ova generacija sve to prospe i proćerda? Sve to što se učinilo tokom dvjesta godina? Ko smo mi pa da štetujemo dva vijeka borbe našeg naroda za slobodu i otadžbinu? Ovo je kraj te borbe.” (NIN, 10.1.1992, intervju)
“Srbi nikada neće prihvatiti nikakvu bosansku državu, ma od koga ta ideja potekla.” (Intervju 2.6.1993)
“Ako neko želi da nas liši nekih naših teritorija, onda mora da nam da pare za to. To je negde oko 7 milijardi dolara.” (“Politika”, 27.6.1994)