Pitanje ravnopravnosti spolova ili diskriminacije temeljem spola je prilično složeno zato što obuhvaća niz područja, poručila je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske.
“U posljednjem periodu, a nadovezala bi se na 2008, pitanje svjetske recesije koja se prelila i na naše prostore, mi od tada iz godine u godinu bilježimo porast pritužbi i građana, a najviše građanki na području rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti. Kada govorimo o pitanju ravnopravnosti spolova, najturbulentnije područje nam je upravo to područje rada i zapošljavanja”, navodi Ljubičić.
Istovremeno, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Hrvatske, najturbulentnije je pitanje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, koje pogađa isključivo žene.
“Barem prema pritužbama koje mi imamo, najčešće se radi o diskriminaciji žena. Ako uzmemo mikrotrendove ili mikrostatistiku koje su to žene, s obzirom na to, tada je prva prepreka majčinstvo, a druga prepreka je dob. Uvjetno rečeno, žene su nam ili premlade ili prestare za prihvatiti određenu poziciju ili da napuste određenu poziciju. A, pitanje majčinstva je problem koji nam je izuzetno otvoren. Zakonom je zabranjena diskriminacija trudnica, međutim, u praksi to baš i ne izgleda tako, pogotovo kada se radi o privatnom sektoru gdje mi kao ombudsmanska institucija zajedno sa državnim inspektoratom radimo na otklanjanju takve diskriminatorne prakse”, kaže Ljubičić.
– Brojke govore o širem društvenom problemu –
Naglašava da je javna percepcija da se govori o nasilju u obitelji i nasilju prema ženama, što je sigurno činjenica, ali prvenstveno zbog toga što tome prethodi nacionalno zakonodavstvo i Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine i država u okruženju od prije 15 godina kada su se svi opredijelili za nulti prag tolerancije prema bilo kojem obliku nasilja, pa tako i prema obiteljskom i prema nasilju prema ženama.
“Međutim, postoje sive brojke koje unatoč vidljivosti problema su zasigurno i veće i šire i govore o širem društvenom problemu. Kada govorimo o vidljivosti nasilja u obitelji, o tome kako država sankcionira takve vidove nasilja, barem mi u Hrvatskoj suočavamo se sa određenim nezadovoljavajućim načinom procesuiranja takvih djela s obzirom na počinitelje. Kazne u dovoljnoj mjeri nisu odvraćujuće da bi dalo jednu javnu društvenu osudu prema svima onima koji pokušaju ili jesu nasilni u svojoj obitelji ili svom okruženju. Posljednje statistike koje imamo su da obiteljsko nasilje s područja prekršajnih dijela prelazi u kaznena djela što govori o trendu brutalizacije obiteljskog nasilja i nasilja prema ženama. Suočavamo se sa velikim brojem smrtnog ishoda stradalih žena od njima bliskih osoba”, ističe Ljubičić.
U tom smislu su, kaže, pokrenuli inicijativu zahvaljujući UN-ovoj visokoj povjerenici za suzbijanje nasilja dr. Dubravki Šimonović. Ona je, navodi Ljubičić, pokrenula inicijativu među državama članicama UN-a da formiraju promatračko tijelo koje će na neki način poslije svakog ubojstva žene od strane njima bliskih osoba tražiti propuste u sustavu.
To se prvenstveno odnosi na pitanje – da li je jedna od institucija zakazala i zbog čega je takvo zakazivanje, takav nemar ili takvo nečinjenje dovelo do smrtnog ishoda.
Upravo pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske Višnja Ljubičić izabrana je za predsjedavajuću Promatračkog tijela.To je, kaže, multidisciplinarno tijelo koje uključuje i akademsku zajednicu, sve djelatnike koji sudjeluju u suzbijanju diskriminacije od tužiteljstva, suda, prekršajnog suda, Pravnog fakulteta, Centra za socijalnu skrb, Pravosudne akademije, policije i državnog odvjetništva, ljudi koji su duboko involvirani u problem, koji su senzibilirani i koji jasno, svaki sa svog stručnog aspekta može procijeniti o čemu se radi.
“Kod posljednjih analiza takvih slučajeva, uočili smo recimo, da se često krše zaštitne mjere približavanja žrtvi. I nakon opetovanih pet ili sedam pritužbi policiji da počinitelj prilazi žrtvi, prijeti joj, dolazi joj na posao, dolazi joj pred vrata, da se šeta u njenom neposrednom okruženju nakon ignoriranja policije ili nedovoljnog poduzimanja mjera protiv počinitelja koji je prekršio takvu zaštitnu mjeru dolazi do ubojstva”, upozorava Ljubičić.
– Istanbulska konvencija posvećena ranjivim društvenim skupinama –
Sa pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske razgovarali smo i o nesuglasicama koje su zabilježene oko ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj, te šta ona može donijeti u svojoj primjeni.
“Meni kao pravobraniteljici posljednje tri godine je bilo iznimno teško zastupati ustavno načelo ravnopravnosti spolova koje kao jedno ustavno načelo temeljnih prava i ravnopravnosti i muškaraca i žena, gdje sa pravnog stajališta gurnuto u svjetonazorsko područje. Istanbulska konvencija je pokrenula određena svjetonazorska pitanja vezano za dokument koji u svom sadržaju govori o kazneno-pravnom aspektu svih oblika nasilja koja su rodno uvjetovana”, ističe Ljubičić.
To je, navodi, konvencija koja ne govori samo o muškarcima i ženama. To je konvencija koja govori i o invalidima, osobama sa invaliditetom, koja govori i o starijim osobama.
“To je konvencija koja govori o posebno ranjivim društvenim skupinama i kazneno-pravnoj zaštiti u svim mogućim situacijama kada dolazi do nadmoćnog kršenja ljudskih prava, najčešće rodno uvjetovanog nasilja, nadmoćno muške populacije nad ženskom populacijom. A, onda i prema onima koji su ranjivi kao osobe sa invaliditetom, starije osobe, ali i djeca. Imali smo pitanje nasilja kojemu svjedoče djeca koja na neki način preuzimaju taj role model, transgeneracijskog modela nasilja kojeg su imali prilike svjedočiti u svom okruženju”, navodi Ljubičić.
Istanbulska konvencija u Republici Hrvatskoj je, kaže Ljubičić, nakon duge rasprave ratificirana.
“Mi smo u postupku formiranja radne skupine gdje ćemo napraviti kompletnu analizu stanja kojeg trenutno imamo, statističku analizu gdje ćemo krenuti od osnovnih standarda, osnovnih trendova i kakvo nam je nacionalno zakonodavstvo i to kazneno-pravno i prekršajno-pravno, kakve su naše politike i strategije i šta je potrebno mijenjati. Ono što zasigurno nismo regulirali, a u ovom postupku implementacije Istanbulske konvencije ćemo trebati uraditi, je zaštita prava žrtava u partnerskom nasilju koje nisu imale zajedničko prebivalište. Tu mislimo na sve emocionalne veze muškaraca i žena, mladića i djevojaka koji su eskalirali u bilo kojem obliku nasilja i koji se ne procesuiraju. Tu pravosudna tijela ili tijela gonjenja žrtvi kažu – pokrenite privatnu tužbu zbog uhođenja, javnog sramoćenja ili drugih psihičkih oblika nasilja ili šikaniranja koje su te žrtve doživjele i ne želi se podvrstiti takve stvari pod obiteljsko nasilje koje Istanbulskom konvencijom dobiva jednu širinu”, ističe Ljubičić.