Novinar iz Viteza Nedžad Abdić objavio je jednu ratnu crticu iz ovog grada. Priča govori o jednom filmskim prevratu koji se desio u nekoliko sekundi. Pročitajte ovu zanimljivu priču iz herojskog Starog Viteza:
Svoj Stari Vitez, iako već godinama ne živim u njemu, volim najviše na svijetu. Tu je moj dom. Mjesto gdje sam odrastao i proveo najljepše i najteže dane života. Moje komšije su nezamjenjive i svaki put kad sam u Vitezu mnogo vremena provodim razgovarajući s njima.
Tako sam nedavno razgovarao s Alisom Patković, ženom koja mi je draga iz posebnog razloga. Mama mi je pričala da joj je ona prva otvorila vrata kad sam rođen. I eto iz tog razloga imam posebno poštovanje prema njoj.
Po običaju je upitah za porodicu, djecu i muža, za zdravlje, razmjenismo nekoliko rečenica i rastado smo se.
Alisa je supruga Nerminova, sina poznatog veterinara rahmetli Ćazima Patkovića. Do opsade Starog Viteza, Ćazim je bio cijenjen i nadaleko poznat po svojoj stručnosti. Dolazili bi mu ljudi svih vjera i nacija kako bi im liječio hajvan.
Pričali su mi da je onog prvog jutra, pri napadu HVO-a na Stari Vitez, Ćazimovu kuću pogodila granata. Geleri granate izrešetali su Ćazima i teško ga ranili. Zahvaljujući svom medicinskom znanju uspio je, uz Alisinu pomoć, zašiti ranu i sam sebi pružiti prvu pomoć.
Pričali su mi još da je, dok je trajala ta agonija u kući Patkovića, Ćazimov sin Nermin nekoliko kuća dalje vodio borbu prsa u prsa sa napadačima.
Napadači su već bili kod kuće Mehe Šibčića kad su Nermin i njegov prvi komšija Sajo dotrčali kako bi odbili napad. Zauzeli su pozicije iza jednog improvizovanog zida od betonskih blokova. Dok su uzvraćali na vatru daleko brojnijeg neprijatelja, neprijateljski metak pogodi Saju. U jednom momentu Nermin primjeti da Sajo leži nepomično. I on prestade s pucanjem. Baš kad je pomislio da je sam i počeo gubiti nadu da će izvući živu glavu iz blizine se začu tekbir. Oči mu se napuniše suzama a tekbiri koji su se prolamali sokakom dadoše mu dodatnu snagu.
U tom momentu shvatio je da nije sam.
Iz sveg glasa je uzvratio “Allahu Ekber, Allahu Ekber!”.
Spustio je svoju glavu na Sajino čelo i poljubio ga. Istog trena je skočio na noge i trčeći došao iza kuće komšije Paše Šibčića.
Odlučio je da uđe u kuću kako bi imao zaklon od neprestane neprijateljske vatre. Iz kupatila je imao dobar pregled na čistinu ispred crvenih kuća. Primjetio je da se iza tih kuća nalazi šaht u kojem je bilo smješteno puškomitraljesko gnijezdo. Nakon što je ispalio nekoliko metaka na šaht iz njega je prestala vatra.
Čitav dan su trajali napadi, jedan za drugim a Nermin i njegove komšije su ih uporno odbijali.
Do kraja dana obični ali hrabri mahalski momci uspjeli su odbraniti svoje kuće i porodice od napada HVO-a. Uspjeli su i formirati liniju koju su čuvali narednih 315 dana okruženja Starog Viteza.
U tih 316 dana opsade Nermin je ranjen tri puta. Nije se štedio. Znao je da ako HVO uđe u Stari Vitez da bi napravili pokolj veći nego u Ahmićima.
Tog 16. aprila 1993. Nermin je trebao slaviti svoj rođendan, ali nije. Od tad ih više ne slavi.
Tog 16. aprila 1993. godine braneći kuće oko stadiona FK Vitez poginuo je Safet Sajo Spahić koji je imao samo 24 godine. Nekoliko kuća dalje svoj život za domovinu položio je i bosanski gazija Ibrahim Đidić Braja sa svojih 27 godina.
Danas jedna ulica u Starom Vitezu nosi njihova imena. Ulica Saje i Braje.
Iako ih više nema ostali smo mi koje su odbranili i za koje su dali svoje živote, da svjedočimo o njihovoj ljudskosti i neizmjernoj hrabrosti. Hvala im. Allah ih proživio na najljepšem mjestu u džennetu.
DEBLOKADA.COM