Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Mnogi će u narednim danima da sa gađenjem i kritikom komentarišu posjetu predsjednika Republike Turske R.T. Erdogana Sarajevu. Nazivaće tu posjetu raznim imenima, a sve će se svoditi na s pravom izrečenu kritiku podaničkog odnosa Sarajeva naspram Ankare.
Svima će zbog zasljepljenosti kritikama podaničkog odnosa kao i kritikom bračnog para Izetbegović promaći šira slika. Malo je onih koji su zamjetili da je Erdogan u svom obraćanju u Predsjedništvu BiH kazao kako je autoput Sarajevo- Beograd koji će se graditi, put MIRA i kako je stabilnost regije, a posebno odnosa BiH i Srbije od ključnog značaja. Dakle, približavanje Beograda i Sarajeva je i želja Moskve, ali i bošnjačkog velikog brata iz Ankare.
Posrijedi je vrlo perfidna politička igra koja ne ostavlja Bošnjacima drugi izbor, već oslanjanje na Ankaru, odnosno Moskvu. Naime, nacionalnim što je istovjetno i političkim identitetima Srba i Hrvata u BiH potčinjavaju se svojim maticama koje ih podržavaju da guraju svoje projekte etničkog rasčlanjivanja Bosne i Hercegovine koje ne mora nužno da znači i raspad države, već prekompoziciju Dejtona na način apsolutne decentralizacije, odnosno uspostave labave federacije.
Federacije gdje će se građansko organiziranje države voditi samo na papiru, dok će suverenitet, kako je to nedavno lijepo objasnila gospođa Matvijenko počivati na volji entiteta odnosno konstituentnih etnija u BiH. Famozno hrvatsko pitanje po kojem populacija od 15-17% stanovništva i to samo sa teritorija na kojem je većina traži apsolutno jednaku zastupljenost na svim nivoima vlasti, protivno načelima evropske pravne stečevine, predstavlja ništa drugo nego predizbornu kampanju HDZ-a koje će nakon što Dragan Čović osvoji još jedan mandat prestati biti toliko važno i krucijalno pitanje političkih odnosa u BiH.
Ovo su nakon mučnih pregovora na kojima je Čović odbijao svako ponuđno rješenje implementacije presude Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, zaključili i diplomatski predstavnici i Brisela i Wašingtona u BiH, te su se protivno diplomatskim načelima u javnom smislu grubo ponijeli prema vrhovniku Hrvata u BiH. Naime, centri u kojima se odlučuje o sudbini ovih prostora su doduše kasno shvatili da Čović igra za Moskvu gurajući Bošnjake pod Erdoganov, odnosno Putinov šinjel.Zagreb je ovu igranku shvatio nešto ranije, ali je Čovićev utjecaj na političke prilike u Hrvatskoj toliko veliki da više nema nazad, barem dok se do kraja ne razriješi kriza oko Agrokora koja iz temelja potresa Hrvatsku.
Mat poziciju, u kojoj se zahvaljujući vjerovanju u isprazne Čovićeve prijetnje o radikalizaciji Bošnjaka, našao politički utjecaj Zapada u BiH valja sada ispravljati. Pri tom nedavni samit šefova država i vlada EU u Sofiji odgodio je na neodređeno vrijeme ulazak zemalja Zapadnog Balkana u punopravno članstvo EU,a kompletan proces prepustio domaćim političarima koji moraju sami približiti sve zemlje ka EU, što dodatno komplikuje situaciju posebno u BiH.U toj konfuziji i vještački stvorenom političkom vakumu dešava se generalna proba uspostave hrvatske samouprave (II dio) zaustavljanjem konvoja sa migrantima u Konjicu od strane policije HNK.
Na taj način je Čović odgovorio na javne prozivke ambasadorice SAD-a i predstavnika EU u BiH. Dakle, i Dodik naoružavanjem MUP-a RS i Čović svojim treniranjem rasizma u policiji HNK pokazuju iz dana u dan da će državu BiH držati taocem svojih nerealnih političkih prohtjeva sa jednim osnovnim ciljem ostati što duže na vlasti i legalizirati sav navaodno nelegalno stečni kapital koji obojica posjeduju.
Istovremeno, bošnjački politički establišment sa neskrivenim oduševljenjem ugošćuje Erdogana u Sarajevu, kojem Evropa ne dozvoljava da svoje politčke skupove održi u nekoj od njihovih prijestonica, jer ne želi slušati njegove neumjerene kritike na njihov račun. Bošnjački nacionalni i politički identitet u savršeno namještenoj političkoj zamci umjesto okretanja ka sebi prihvata liniju manjeg otpora i bježi u zagrljaj Ankare, vjerujući da je to potrebna prevaga i važan faktor kod izgradnje daljih političkih odnosa kako u BiH tako i u regionu.
Možda je to čak i racionalno političko promišljanje, jer EU zasad ne može početi pregovore sa BiH, dok NATO postavlja uslove koje može ispuniti samo država koja u svom Ustavu ima instrumente da to izvede, što BiH zasad nema. Za tu situaciju indirektni krivac su i SAD i EU koje su predugo zanemarivale ovaj region i što su, kao što rekoh, povjerovali ispraznim i srpskim i hrvatskim prijetnjama o radikalizaciji Bošnjaka muslimana u BiH.
Institucije EU i State Department su jedno vrijeme čak prešutno prihvatili i regionalnu retoriku vrlo prizemnog i potcjenjivačkog ugla odnosa naspram bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta kojeg sa velikom pažnjom decenijama gaje i u Beogradu, a poglavito u Zagrebu.
Stoga, inkliniranje Bošnjaka u političkom smislu ka Ankari je samo posljedica takvog nedefinisanog odnosa naspram države čiji su politički sistem na Zapadu sami uspostavili 1995. godine u Dejtonu i to na temeljima genocida nad Bošnjacima i zamrznutog i nezavršenog konflikta u BiH.Za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, rješenje nije bježanje pod skute Erdoganu i Ankari čije su ambicije kao Rolls Royce, a motor kao Mini Moris, ali isto tako nije ni odbacivanje pružene ruke prijateljstva od strane Turske, što mora biti uvjetovano obostranom korišću, što bojim se danas nije slučaj.
Rješenje je uporna i uporna i uporna borba za jedinstvenu, nezavisnu i nedjeljivu državu Bosnu i Hercegovinu, normalnu državu svih njenih građana i naroda. Svaka podrška na tom putu je dobrodošla uz jačanje vlastitog samopoštovanja i gajenja tradicije slavne borbe protiv fašizma i u NOR-u 41’ – 45’ i OOR-u 92’ – 95’ godine.
Bošnjački nacionalni i politički identitet zajedno sa ostalim etničkim identitetima u BiH može biti jasno izdefinisan kroz zajednički građanski identitet svih naroda u BiH i orijentisan ka vrijednostima zapadne civilizacije, odnosno punopravnog članstva u NATO-u i EU. Sve drugo su iluzije ili politički pamfleti potrebni da bi se dobili predstojeći izbori.
Očigledno je da nam je u BiH potreban novi društveni ugovor definisan kroz rekonstrukciju postojećeg ili donošenje novog općeprihvaćenog Ustava koji će jače pozicionirati državu na građanskim temeljima. Za to su potrebni zreli politički čimbenici čiji lideri neće biti opterećeni legalizacijom svoje “navodno” nelegalno stečne imovine, već će biti preokupirani ostvarivanjem zajedničkih interesa sva tri naroda i građana u BiH.Derviš Sušić, jedan od velikih umova od pera sa kojim nas dragi Bog s vremena na vrijeme počasti na ovim prostorima kazao je davno:
“Nisam jadan znao: čim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.”