Piše: Hamza Višća
Republika Kosovo je danas (14. decembar), Odlukom Parlamenta dobilo Vojsku, koja bi trebala čuvati ”suverenitet i teritorijalni integritet Kosova”. Tenzije su stigle do usijanja još jučer, kada je postalo jasno da Srbija ne može isposlovati pritisak međunarodne zajednice, barem ne glavnih igrača. Neki od njih, poput EU i NATO su juče iskoristili pravo da ne komentarišu eventualno uspostavljenje Vojske Kosova, a danas požurili da pozovu na sabur.
Sklon sam da vjerujem kako u potezima Vučića i Tačija ima dogovora, i u tome vidim nadu da će novonastale tenzije biti pod kontrolom. Zasnivam to i na činjenici da je Vučić obišao jedinice Vojske Srbije uz granicu sa Kosovom, da bi osigurao izostanak brzopletih reakcija. Govori to i o nepovjerenju koje ima ka Vulinu, ministru odbrane RS., ali o tome nije vrijeme da se piše.
Pregovori na relaciji Beograd – Priština su od 2017-te u ćorsokaku iz kojeg se nije htio vidjeti izlaz. Vučić je izašao sa sramežljivom ponudom razgraničenja, zaboravljajući da promjena granica na Balkanu nije pitanje mira, nego rata. Tako je to bilo kroz vijekova. Pa i granice Jugoslavije, uspostavljene poslije Velikog rata doživjele su krvavo rušenje. Tome treba dodati i nesretnu eliminaciju Ivanović Olivera, koji je od zvaničnog Beograda bio označen kao smetnja postizanju dogovora. Ne eksplicitna ponuda razgraničenja je ustvari bila u funkciji kupovine vremena. Naime, paralelno sa ovim aktivnostima bilježimo Dačićevu kampanju popisa ostrva po okeanima u cilju jačanja pozicije Srbije na međunarodnoj sceni i eventualnog vraćanja pregovora pod okrilje Ujedinjenih nacija. S razlogom, jer je pozicija Srbije na East River-u puno bolja od Briselske. Impozantan je broj povučenih priznanja Kosova, ako je vjerovati povremenom interpretatoru Miljacke. Priština je ponuđena na pladnju, kao krivac za stajanje u mjestu EU pregovaračkog procesa.
Kad nemate adekvatan odgovor na evidentnu ofanzivu Beograda, bez stolice u UN (te UNESCO-u i Interpolu), onda ste skloni drugim rješenjima. Sa carinama se nije postiglo ništa, mali porast nacionalnog adrenalina s obje strane, i to je to. Iz tih razloga posegnula je za ovim, vrlo rizičnim, ali za koji se nadaju da će ih dovesti u ravnopravan položaj u nastavku pregovora pod okriljem Evropske Unije.
Ovo nije razvod, ovo je ostavinska rasprava! Ona traje dugo, ako su nasljednici u zavadi, a Beograd i Priština jesu.
Prvi sljedeći potez Prištine će biti ukidanje nedavno nametnute dodatne takse na robu iz Srbije.