Piše: Aida HRNJIĆ
U decembru mjesecu, sada već prošle godine, u Sarajevu je održan „Diplomatski bazar“, humanitarna akcija u svrhu prikupljanja sredstava za djecu sa „posebnim potrebama“ ,prenijeli su skoro svi bosansko-hercegovački mediji. Na bazaru je učestvovalo skoro 40 ambasada i oko 60 nevladinih organizacija. Sav prikupljeni novac je podijeljen na devet nevladinih organizacija koje se bave „problematikom“ djece sa poteškoćama u razvoju u BiH.
Tako to ide za praznike, nekako se svi sjete „ugroženih“ i nemoćnih. To je bila lijepa gesta, jer vjerovatno u samoj nakani je i zamišljena tako.
Ali ne mogu, a da ne osjećam gorčinu zbog prikupljanja sredstava za našu djecu, kako raste taj trend i postaje globalan, jer nije šala čak 40 ambasadora podržava politiku davanja i sadake za našu djecu. Na stranu činjenica da ja unaprijed znam da moje dijete neće imati ništa od toga jer ne pripada niti jednoj takvoj organizaciji kao ni hiljade druge djece. Na stranu dobra volja diplomata, mene jedna činjenica peče više od svih.
Zašto su nevladine organizacije pohrlile da učestvuju u tome? Grčevito se borimo za ravnopravnost i osnovna ljudska prava naše djece, stalno radimo na podizanju svijesti o tome, ali vidi vraga, nije baš da nam je to prioritet kad se radi o novcu. Lakše je uzeti prikupljeni novac nego li se svakodnevno boriti sa vjetrenjačama bh. vladajućih struktura da se napravi istinska promjena. Guši me pomisao na to da su baš u zemljama čije su diplomate kao predstavnici svojih vlada učestvovali u bazaru „stvari“ i te kako riješene i djeca sa poteškoćama i njihove porodice imaju snažan sistem podrške. Zašto onda ne učestvuju malo više u pritiscima na naše vlade, zašto međunarodne institucije djeluju meni, majci, skoro nemoćno pred silom naše zbilje, zašto se stalno nešto skuplja za bolesnu ili djecu sa poteškoćama. Zašto su kod nas ostavljeni na milost i nemilost, zašto ih se smatra da su za sadake, zašto i kako to može biti normalno, ja se evo godinama pitam.
Onda mi se razbistri u glavi sa promišljanjem o NVO sektoru. Umjesto da se svi ujedine i ustanu jednoglasno za prava svoje djece oni zapravo stalno „ganjaju“ sredstva za svoje stvari. Podizanje svijesti o pravima naše djece se svodi na pojedince i priču „hajde podigni svijest naciji koja je u nesvijesti“- neizvodivo!
Organizacija koja dobije novac se valjda smatra uspješnijom od one koja ne i tu se rađa interesna sfera koja briše ono bitno. Borbu za našu djecu! Za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalne programe itd. Koga briga što moje dijete neće imati ništa od humanitarnog bazara i što ću ja nastaviti grcati da plaćam dva vrtića, logopeda, sport, didaktička pomagala, itd. U zemlji gdje je nacija u nesvijesti nastavit ćemo da prodajemo kolačiće i smješkamo se kako smo učinili dobro djelo.
Međunarodne organizacije i strane diplomate će naravno, haman pa toliko novca potrošiti na nekom svom narednom službenom putovanju i nikada im na pamet neće pasti da jednu takvu akciju osmisle i sprovedu za prikupljanje pomoći za plate recimo bosansko-hercegovačkih političara. Jer za njih se ne skuplja. Tu sve stoji „nacrtano“ u budžetu jasno kao dan. I ne fali nikada i ni za šta. Nikada nismo čuli da nekom bh. političaru recimo fali za dnevnicu za službeni put.
Sve se na kraju svodi na novac pa se i sama djeca „guraju“ pod tepih i ostaju nevidljiva ma koliko rijetki pojedinci upirali da iznesu ispod tepiha. Kome da kažem da postoje porodice koje imaju jedno ili više djece sa invaliditetom, a koji žive u tuđoj šupi, bukvalno.
Kome da kažem da pouzdano znam da ponekad i same NVO pomognu nekoj od porodica u nevolji, ali onda ih jako koriste za svoje ciljeve i interese. Kako da objasnim takvu logiku stvari bilo kome.
Zašto sami roditelji dozvoljavaju sebi luksuz biti podjeljeni, a zbog interesa, kad je jedna stvar istina i svi se podjednako brinemo o njoj „šta će biti sa mojim djetetom kad mene više ne bude“ – strašna je pomisao koja nas sve mori i do ludila dovodi u ovako neuređenom sistemu.
Jesu li ovakve humanitarne stvari privremeno zamazivanje očiju ili nešto drugo. Ipak, kad pročitah taj broj od 40 ambasada stresoh se od straha da je u pitanju to „nešto drugo“ i da postaje trend u rješavanju problema. Prikupi sadaku i smatraj se velikim da si nešto učinio. Oprala se kolektivna savijest za dobro djelo. Aferim nevladin sektoru, domet ti je „veliki“, pa kad potrošiš pare od bazara možeš opet slobodno izaći pred TV kamere i govoriti o diskriminaciji, diskriminaciji u diskriminaciji, obespravljenosti i o tome kako nikoga nije briga za tvoje dijete.
(Aida Hrnjić diplomirani je politolog. Iako joj je profesionalni angažman uvijek išao “drugim putem”, pisanjem se bavila iz ljubavi. Pisala je za sarajevske Večernje novine, a kasnije za magazine i žurnale. Danas, kaže, piše iz vlastitog unutrašnjeg protesta prema društvu neosjetljivom na socijalne, etničke, klasne, rasne i sve druge podjele.)
(IndexBH)