Piše: Aida HRNJIĆ
Nedavno sam u partnerstvu sa Općinom Centar pokrenula projekat pod nazivom Centar za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama. Općina nam je obezbijedila i adaptirala prostor te ga u potpunosti prilagodila za našu djecu/osobe. Otišla je lokalna zajednica i korak dalje, što u našem društvu zvuči skoro pa nevjerovatno, te snosi sve režijske troškove rada Centra i time su nam baš olakšali stvari i iskreno dali jako dobru startnu poziciju za napraviti pozitivan iskorak. Pošto sam i sama majka djeteta sa poteškoćama znam „u bobu“ šta su nam prepreke i kako olakšati lošu svakodnevnicu ovakvih porodica. Naplaćali smo se svi godinama, onako sami, logopedskih i drugih tretmana za našu djecu pa nam je to i bio primaran cilj. Iz budžeta Općine koji nam je dodijelila, naravno prioritetno je da zaposlimo stručnjake tog tipa i krenemo sa radom.
I tu započinje nevjerovatna priča sagledavanja ljudskih sudbina svakodnevno. Najpotresnijih kakve čovjek može zamisliti. Na stranu činjenica da se u prvih 10 dana rada Centra prijavilo 90 porodica koje trebaju našu pomoć, razlozi zbog kojih ih trebaju su toliko bolni da sa nevjericom razmišljam kako je to moguće. Kako je moguće da u 21. vijeku u glavnom gradu jedne demokratske države ovi ljudi budu ostavljeni na milost i nemilost pojedinca. Kako je moguće da smo tolike godine gradili tako rigidan i neupotrebljiv sistem.
Prije nekoliko dana mi dođe majka 19-godišnjaka koji je maturant u specijaliziranoj ustanovi, a koji ne zna ni čitati ni pisati. U nevjerici pitam „baš ništa“, tužno oborenog pogleda reće mi – Ništa! Razmišljah da je pitam zašto ga je onda slala u školu sve te godine, ali odustadoh da je ne potresem dalje. Kad sam vidjela umor na njenom licu i spušteni pogled, svako pitanje je bilo suvišno. Pokušavala sam joj konkretizirati kako i na koje načine bih joj mogli pomoći, ali ona je rekla „ma znate, samo da ponekad dođemo, da se ima sa kim družiti“ – ne treba nama ništa drugo. Smijem se zakleti da sam čula sopstveno srce kako krcka unutar mene dok sam pokušavala usne staviti u poziciju osmijeha.
Naravno, rekla sam joj, uvijek je dobrodošao, potrudićemo se da nešto napravimo i za njega. U tome mi žena preda djetetove nalaze i druga dokumenta i ode. Ja ostadoh sjedeći u pokušaju da shvatim kako je moguće. Zašto smo toliko nakaradan sistem da bukvalno neke osobe u njemu ni ne postoje. Razumijem i prihvatam činjenicu da možda neko ne može iz nekog razloga naučiti niti jedno slovo, ali da ga onda stavljamo u školu gdje će biti ikebana popunjavanja prostora ne razumijem i ne mogu. Zar je toliko teško bilo oformiti neki dnevni centar i uljepšati taj život, pružiti mu druženje i toplinu. Ljudskost i minimum humanog odnosa. Stavih se u poziciju mame koja je rekla da je zbog čestih epileptičkih napada svaki dan išla sa svojim djetetom u školu. Uništili su i njen život, ne samo njegov. Zamislite svaki dan sve te godine sjediti sa djetetom u školi znajući pri tome da je ta ista škola bezvrijedna za njega. Bez smisla i rezultata.
Ne mogu pojmiti ko je i kada napisao tako besmislene, ogavne redove sistema i ko god da ga je naslijedio neka ga hitno briše i iznova piše jer ovakav kakav jeste znači trajno uništavanje djeteta i čitave njegove porodice. Pružiti minimum ljudskog dostojanstva i socijalne pravde za nemoćne mora biti prioritet ako hoćemo biti demokratsko društvo. Dovesti ljude u ovakvu poziciju je sramno, bahato i neljudski dok se voza u skupocjenom audiju čiji volan ima grijanje ili se troše desetine hiljada maraka na nekakve kafe i reprezentacije.
Želja jedne umorne majke je da joj se dijete može samo malo družiti sa drugim ljudskim bićem, pobogu zar je to previše, zar je to neostvarivo. Nas dvije smo se razumjele i skrivenim pogledima ali to nije dovoljno. U ovoj državi bezbroj ministara, zastupnika, službenika primaju platu da rješavaju ovakve stvari ali ne, trebaju ih roditelji riješiti sami. Njima je njihova plata i onako zagarantovana, radili, ne radili, a pri tome neko mašta da mu dijete može samo biti sa drugim ljudskim bićem u humanim okolnostima.
Nije urgentno kupiti novog audija koliko je urgentno promijeniti politiku izolacije i napuštanja onih koji našu pomoć trebaju. Nije baš urgentno imati reprezentaciju koliko jeste humanizirati odnos sistema spram nemoćnih. Uštedite gospodo političari na svojim troškovima, poslušajte ljude šta govore umjesto svoje savjetnike, oslušnite realnost u kojoj žive roditelji djece sa poteškoćama pa možda se i dosjetite nešto promijeniti. Ne ide to iz udobnih fotelja i „bijesnih“ automobila. Ako ne znate kako pitajte one koji znaju jer morate znati koliko vrijedi ljudski život. Vi bi trebalo da zastupate sve građane ove zemlje ma kakve.