Žene na selu – ostvaruju prava, postaju neovisne na ekonomski i druge načine

11

Mreža žena iz Podrinja uz pomoć Udruženja Vive žene danas su u Tuzli izložile domaće proizvode obilježavajući Međunarodni dan žena na selu. Osim što su pokazale koliko su bogate zimnice spremile, žene su pokazale i da napreduju u ostvarivanju svojih prava, postajući neovisne i ekonomski i na druge načine.

Bogate podrinjske šume i njive sa raznovrsnim biljkama, voćem i povrćem, inspiracija su za organske i zdrave proizvode, poput soka od drenjka koji se bere na Kušlatu i domaćeg kupinovog vina.

“Prvo ga očistim i operem, stavim u veliku šerpu i skuham. On dobije boju, procijedim i ponovo vratim. Kuham, stavim šećer. Kad prokuha, pakujem u vrele boce”, kaže nam Tifa Velić iz Bratunca.

“Više zaradimo na njemu, nego što prodamo kilogram kupine, pa smo se odlučili za proizvodnju kupinova vina. Imamo još proizvoda. Sok od kupine, sok od aronije, sok od maline, slatko od kupine…”, ističe Zdravka Pajić iz Bratunca.

I sušeno voće je zastupljeno u ponudi, a za to je potrebna sušara, ventilator, kontrola temperature i danju i noću.

“Jedne šljive budu gotove za 12 sati u toj sušari. Moraš da prebireš, vadiš, stavljaš druge, okrećeš. Tako ide proces suhog voća. Isto tako idu i jabuke i kruške. Suše se na isti način”, navodi Suada Selimović iz Zvornika.

Selo je teško zamisliti bez mliječnih proizvoda.

“Imamo dimljene sireve, obične, kriška sir, kajmake više vrste, kuhani, nekuhani, kiseli. Svega pomalo”, kaže Nada Đurić iz Vlasenice.

Ručni radovi od vune, posebno čarape, zanimacija su starijih domaćica.

“Urađeno ručni fino. Ove čarape sam ja radila. Imamo vunu svoju, svoje ovce. Iščešljamo vunu, operemo. Onda predem navečer ili pletem. Do 12 u noći. Nikada rano ne liježem”, ispričala nam je Kimeta Mujkić iz Srebrenice.

Sve ovo Podrinjke prodaju na kućnom pragu, pijacama ili sajmovima uz pomoć projekta Udruženja Viva žene kojim je obuhvaćeno oko 70 žena iz Sreebnice, Bratunca, Milića, Vlasenice i Zvornika. Žene na selu žive u tradicionalnim porodicama i sa brojnim problemima.

“Imam sedam km od ambulante do moje kuće, a nemamo prevoza. Jedino ako platim taksi 15 KM u jednom pravcu. Ili ako me povuče usput neki komšija”, kaže Mujkić.

“Mnoge od njih žive udaljene od zdravstvenih institucija od 30 do 60 km. Problem je i dalje obrazovanje djevojaka i djevojčica u tim zajednicama, problem je uključivanje u donošenje odluka, kako u lokalnim zajednicama, tako i na drugim nivoima. Ali sama situacija se polako mijenja”, ističe Mima Dahić iz Udruženja Vive žene Tuzla.

Ove vrijedne žene kažu da su zadovoljne jer ne rade za dnevnice, već su same svoje gazde.

“Bogu hvala, zdravlje nas služi. Doktorima i ne idemo. Djeca idu u školu, mi smo svoje škole završile. Ali dobro je opet sve”, navodi Đurić.

“Naš radni daj traje od pet ujutru pa navečer dok se vidi. Jako je teško, ali ali kad sve na seberemo, budemo zadovoljne”, naglašava Pajić.

“Mi na svojim imanjima tražimo sebi posao da se bavimo poljoprivredom, proizvodimo i plasiramo svoje proizvode. Tražimo sebi tržište. To je to ako hoćeš da opstaneš”, priča Selimović.

Žene sa sela danas otvorenije govore o problemima i traže podršku. Istovremeno pokazuju sposobnost da proizvode, pregovaraju, prodaju svjesne da hljeba nema bez motike.